31/07/2019
Dan osmi, godina osma, projekat sedmi.
Dragi dnevniče, stigli smo i do posljednje stranice knjige zvane „Jednostavno prijatelji“. Znam da sada očekuješ neke velike riječi, ali bojim se da ćeš ovog p**a ostati uskraćen za to. Trenutno mi je u glavi tolika zbrka da jedva uspijevam sastaviti smislenu rečenicu. Do sada sam vjerovao da se u sedam dana ljetovanja doživi više nego u sedam mjeseci života kod kuće, a sad mi se čini da sam u proteklih sedam dana doživio više nego u proteklih sedam godina. Okej, moguće je da pretjerujem, ali samo govorim kako se osjećam. Vidio bih tebe da u sedam dana prođeš kroz avanture o kojima tvoji vršnjaci ne razmišljaju ni u šali. Zamisli samo Orbija da ga neko natjera na dežuru u 2 ujutru, ili Mimu da bude dežurna plaže! I to isti dan oboje! A ja sam pored toga još prošao i adrenalinski, i streličarstvo i penjao umjetnu stijenu i bio glavna face na raftingu! Prije nego me svrstaš među šupljeglave fizikanere kojima je vrhunac uspjeha pokazati fizičku spretnost, sjeti se da sam na mirovnoj radionici davao najbolje zaključke i bio praaavo kreativan na kreativnoj radionici. A ono za pauka? Nisi valjda zaboravio moj viteški istup, i ono što sam dobio zauzvrat?! I onda ti mene zezaš kad kažem da mi je ovo sedam dana vrijedno kao gotovo polovina života. Danas smo konačno napravili krug oko jezera, doduše ne baš onako kako sam zamišljao, ali ne žalim se. Naime, nismo baš šetkali i kovali planove o budućnosti ja i Lana; više smo se fokusirali kako ostvariti što bolje rezultate na takmičenju, ali bitno da smo ispoštovali jezero, i to zajedno. Dobrooo, Lana i ja. Bitno da si ti primijetio gramatičku grešku, a to što sam ti se do kraja ispovjedio nisi. L a n a, da, tako se zove. I ljepša je nego što možeš zamisliti. No, da nastavim sa opisom današnjeg dana. Obilazeći jezero odradili smo čvorologiju, signalizaciju, prvu pomoć, crtali panoramski i odradili još nekoliko usputnih zadataka, riješili zagonetku i uspjeli stići do adrenalinskog parka koji je bio postavljen kao ciljna tačka ovog malog poduhvata. Nisam ni primijetio koliko brzo su mi proletjela tri sata, i praaavo me šokiralo poklapanje velike i male kazaljke na šestici. Momentalno sam ubacio u petu brzinu i uspio se istuširati, osušiti kosu, i na dnu ranca pronaći majicu za svečani zbor. Nisam očekivao da me išta nakon onog sa Lanom može emocionalno uzdrmati, ali ovaj zbor je bio pravi emotres (čitaj emotivni zemljotres). Obraćali su se redom predstavnici svih odreda, počevši od najstarijih koji su me prilično iznenadili posjedovanjem drhtavih glasova i plačnih očiju (čitaj vratili se u mladost pa se istopili ko čokolada u Dedinoj kantini), a zatim mlađi drugari iz okolnih zemalja. Nekad mi se čini da smo mi djeca sa brdovitog Balkana zapravo uključeni u jedan veliki projekat čiji je simbolički okvir protekli rat, i naš je glavni zadatak da dokažemo kako smo pametniji od straijih generacija. Večeras mi se učinilo da zaista jesmo dio te velike imaginarne igre, i da mi najmlađi, itekako jesmo uspješno riješili zadatak. Kad su nas drugari iz Niša, Beograda, Bajine Bašte i Osijeka pozvali da im dođemo čim prije, i kad su rekli da žele kao njihove starješine i oni jednog dana reći da na naše Boračko dolaze već četrdesetu godinu zaredom, osjetilo se u zraku nešto što je teško opisati riječima. Po završetku zbora spustili smo se na donju livadu da napravimo zajedničke fotografije. Kao na kraju nekog praaavo dobrog filma, u pozadinu su se vijorile sve naše zastave a u zraku je opet bilo ono nešto što je teško objasniti. Nešto što, zapravo, i ne treba objašnjavati, nešto što je čarobno doživjeti. Da uđe u zapisnik još jedna historijska činjenica: večerali ćevape. Bez luka, ali Bože moj, ne može sve biti savršeno. Svakako sumnjam da bi se Lani svidio taj detalj. Zaboavio sam ti ranije reći kako svake večeri tačno u 20:30 organizujemo četkicijadu (kolektivno pranje zuba). E pa večeras je tu bilo brat bratu 50 duša. Čekajući red za česmu, na sebe sam slučajno ispljunuo malo paste, pa sam na KZP umjesto u jedinoj čistoj majici (koju sam cijelu smjenu čuvao na dnu ranca) išao u onoj radnoj s projekta. Ali, kao što rekoh, ne može sve biti savršeno. Sva sreća pa smo odmah nakon Vrapca i Čuda tabora imali disko i svjetlo je ugašeno već u prvih 15ak minuta. Dragi dnevniče, adio ti za večeras. Trebat će mi malo vremena da sumiram utiske i sjetim se svih stvari koje sam ti zaboravio ispričati. Najbitnije svakako već znaš: Lana i ja smo i oficijelno skupa. Misija taborne sedmice, mjeseca i godine ispunjena. Laku ti noć, dragi dnevniče, i mirne snove želim. Gibam. Treba još dosta toga organizovati, jer noć tek počinje, a zadnja noć traje duže nego sve ostale skupa. Odjavna špica.
