06/09/2026
Zatekoh se nedavno na pljevaljskoj čaršiji i mojoj pažnji umalo da promakne Mirko Rondović, čovjek čija pjesma prosječnog Pljevljaka gotovo refleksno podigne u svakoj prilici. „Svi pljevaljski tamburaši“ nas na nekoliko minuta potpuno lokalpatriotizuju, a onda ostave da razmišljamo zašto se ponašamo kao da nam je neko ostatak godine branio da je slušamo.
Djelovalo je da će do prve trafike po Pljevaljske novine, koje su se tog jutra tek razmirisale. Ne znam jesam li ga ikada ranije srela tako neposredno, ali mi je uljepšao dan.
I onda pomislih kako je Mirko svoju vječnost zavrijedio melodijom koja mu je, prema njegovom svjedočenju, došla u snu da se nasloni na stihove Ruždije Krupe. Ruždija je, istražujući tugu momka koji svoju izgubljenu ljubav traži među poznatim mjestima svog grada, napisao stihove koji okupljaju gotovo sve važne pljevaljske motive.
Sigurna sam da nisu mogli znati da će, gotovo četiri decenije nakon što je pjesma snimljena, u svakom gradu i na svakom kraju svijeta u svega nekoliko minuta učiniti da se Pljevljaci, gotovo magnetisani, okupe na jednom mjestu čim je čuju.
I tako, razmišljajući o pjesmi, dođoh i do stiha: „Hej Breznice, rijeko mala, za našu si ljubav znala“, pa pomislih: otkad je Breznica sretala razne ljubavi i gdje je sve nizvodno mogla da priča o njima?
Breznica nastaje iz kraškog vrela, protiče kroz samo gradsko jezgro Pljevalja i nakon svega nekoliko kilometara uliva se u Ćehotinu. Njeno ime, međutim, seže mnogo dalje u prošlost. Srednjovjekovna župa Breznica prvi put se pominje u dubrovačkom dokumentu iz 1296. godine, a smatra se da je ime dobila upravo po rijeci. Naziv naselja Breznica vremenom je nestao, a na tom prostoru razvila su se današnja Pljevlja.
Srednjovjekovna Breznica bila je povezana i s trgovačkim putevima. Jedan od njih vodio je dolinom Ćehotine, preko Foče, Tjentišta, Gackog, Bileće i Trebinja prema Dubrovniku.
A gdje je Breznica ponijela svoje saznanje o ljubavi tog momka i njegove drage?
Prvo u Ćehotinu. Ćehotina u Drinu. Drina u Savu. Sava u Dunav. A Dunav u Crno more.
I tu se priča još jednom neobično zatvara. Nekada su iz Pljevalja prema Carigradu išli ljudi, roba i karavani. Vjekovima kasnije, ako pratimo samo vodu, Breznica preko Ćehotine, Drine, Save i Dunava stiže do Crnog mora, onog istog mora koje je preko Bosfora povezano s današnjim Istanbulom.
Zamislite onda da bi, makar u poetskom smislu, već za nekoliko nedjelja sve ono što je Breznica usput „čula“ moglo da stigne do Crnog mora.
A da mi je u šetnji pljevaljskom čaršijom tog dana bilo važnije čija je zaova upravo prošla pored nas, vjerovatno nikad ne bih ušla u dubiozu gdje na kraju skonča jedna kap Breznice iz Vodica.
