02/09/2026
✅ Ćulafić za Bankar: Zelena tranzicija može donijeti najmanje milijardu eura investicija u narednih pet godina!
Zelena tranzicija mogla bi u narednih pet godina generisati najmanje milijardu eura investicione aktivnosti u Crnoj Gori, kroz ulaganja u upravljanje otpadom i vodama, energetsku efikasnost, obnovljive izvore energije i održivi turizam.
Ovo je za Bankar kazao ministar ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera Damjan Ćulafić. Ocjenjuje da zelena ekonomija predstavlja značajnu razvojnu šansu za zemlju, uz prostor za snažnije uključivanje privatnog kapitala, komercijalnih banaka i evropskih fondova.
„U narednih pet godina investiciona aktivnost bi mogla generisati, recimo, minimum milijardu evra. Radi se, kao što vidimo, o zbilja velikoj prilici za ukupan ekonomski razvoj zemlje“, kazao je Ćulafić.
❓Crna Gora je za unapređenje sistema upravljanja otpadom obezbijedila kredit Svjetske banke od 40 miliona eura. Gdje vidite granicu između opravdanog zaduživanja za zelenu infrastrukturu i dodatnog opterećenja javnih finansija? Da li ekološka tranzicija može značajnije povećati javni dug ili troškove koje će kroz cijene komunalnih usluga na kraju snositi građani i privreda?
Ulaganje u zelenu infrastrukturu (ili bilo koju drugu) može, ali ne mora, da bude posredstvom zaduživanja. Odluku o tome, ipak, donosi ministarstvo finansija, odnosno Vlada Crne Gore na predlog tog resora. Ovdje, dakle, govorimo o iznosu kreditnog zaduženja, uslovima, ročnosti, sredstvima obezbjeđenja i tome slično. Razumije se da ministarstvo nadležno za životnu sredinu biva konsultovano, posebno oko namjene, odnosno konkretnih projekata u koje sredstva iz kreditnih aranžmana treba da budu utrošena. Tako da sinhroni pristup rezultira predlogom ka Vladi. Uzimajući u obzir zatečeno stanje javnih finansija, činjenicu da se svakomjesečno konsoliduju, ali i zatečeno stanje u pogledu postojeće (ili nepostojeće) zelene infrastrukture, naše obaveze i želju da se ona razvije ubrzanom dinamikom i da na kvalitetan način unaprijedi životni ambijent, mišljenja sam da i zaduživanje za ove namjene ima opravdanje kada se sredstva ulažu u infrastrukturu koja, kako rekoh, dugoročno rješava postojeće ekološke probleme i istovremeno stvara uslove za efikasan i finansijski održiv sistem.
U oblasti upravljanja otpadom takve investicije su neophodne, jer bi odlaganje rješavanja postojećih problema dugoročno proizvodilo veće ekološke i finansijske troškove.
Kredit Svjetske banke u iznosu od 40 miliona eura usmjeren je na konkretne investicije, uključujući Regionalni centar za upravljanje otpadom u Nikšiću, sanaciju kontaminiranog sadržaja na bivšoj lokaciji KAP-a, u Zeti, i na nabavku opreme za lokalna komunalna preduzeća.
Istovremeno, sistem upravljanja otpadom mora biti finansijski održiv, i upravo je to jedan od osnova usvajanja novog Zakona o upravljanju otpadom, koji, primjera radi, relaksira javne finansije uvođenjem i razradom principa „zagađivač plaća“ (prema kojem troškove upravljanja otpadom snosi izvorni proizvođač, odnosno imalac otpada), uz implementaciju instituta tzv. proširene odgovornosti (koji troškove vezuje za proizvođače proizvoda od kojih otpad potiče, odnosno za uvoznike). Kao što vidimo, nova zakonska rješenja ne predstavljaju namet nikome unilateralno, već nalaze balans između finansijskog opterećenja javnog duga, privrednog sektora i građanina. To omogućava održivost, ali i pravičnu raspodjelu odgovornosti i tereta.
Dakle, cilj ekološke tranzicije nije da se svi troškovi prenesu na građane kroz cijene komunalnih usluga, već da da se kroz javna ulaganja u strateški važnu infrastrukturu, u princip „zagađivač plaća“, u proširenu odgovornost proizvođača i efikasnije funkcionisanje sistema, obezbijedi održivo finansiranje upravljanja otpadom, diverzifikuje i izbalansira finansijski teret.
Ukoliko država želi (a mislim da zato ima zaista puno razloga i opravdanja), ulaganja mogu biti i iz, recimo, domaćeg, kapitalnog budžeta – državnog ili lokalnih samouprava, mogu se povlačiti sredstva iz dostupnih fondova, koristiti grantovi, što mi, već do sada, čini mi se uspješno radimo. Tako da ne vjerujem da će izgradnja zelene infrastrukture uticati na nivo javnog duga, makar ne znatno.
❓Veliki dio zelene tranzicije nije moguće finansirati samo iz budžeta. Koliki prostor vidite za uključivanje komercijalnih banaka, investicionih fondova i privatnog kapitala u projekte iz oblasti upravljanja otpadom, energetske efikasnosti, cirkularne ekonomije i zaštite životne sredine? Šta država može uraditi da takvi projekti postanu dovoljno sigurni i profitabilni za privatne investitore?
Smatram da, prije svega, treba razdvojiti projekte koji imaju kapitalni značaj za zelenu tranziciju, od onih koji su mnogo skromnijeg značaja i uticaja, premda su i oni potrebni za zaokruživanje procesa. Prostor za uključivanje privatnog kapitala postoji. Kao neko ko je desetak godina proveo u realnom sektoru, siguran sam da taj dio ukupne konomske slike države predstavlja najotporniji i najadaptibilniji dio. Uostalom, novi proizvodi na tržištu: od povoljnih kredita komercijalnih banaka za opremu ili projekte koji predstavljaju prelaz na ‘zelenu’ stranu, preko subvencija privrednih društava u većinskom vlasništvu države (konkretno mislim na Eko-fond), cirkularne ekonomije i biznisu baziranom na otpadu, pa do energetske efikasnosti i svih kooperanata koji mogu biti vezani za ovaj veliki i dugoročan proces. Dakle, proctor je zbilja veliki, posebno ako se uzmu u obzir procene koštanja razvoja kompletne infrastructure u ovoj oblasti, o čemu neskriveno sve vrijeme obavještavamo javnost. Takođe, mislim i da savremeni know-how i te kako u Crnoj Gori može da pronađe svoje tržište.
Uloga države nije da privatnom sektoru garantuje profit, već da obezbijedi stabilan regulatorni okvir, jasne obaveze svih učesnika, transparentne podatke i predvidiv sistem finansiranja. Kada postoje jasna pravila i dugoročna potražnja za robama i uslugama, otvara se prostor da komercijalne banke, investicioni fondovi i privatne kompanije učestvuju u finansiranju zelenih projekata.
❓Crna Gora često govori o dostupnosti evropskih fondova, ali je ključno pitanje koliko imamo projekata koji su zaista spremni za finansiranje. Da li Ministarstvo danas ima „pipeline“ konkretnih zelenih projekata sa definisanom vrijednošću, rokovima i izvorima finansiranja i koliki iznos bespovratnih evropskih sredstava realno možemo povući u naredne dvije do tri godine?
Ministarstvo radi na razvoju konkretnog projektnog portfolija u oblastima: upravljanja otpadom, voda, zaštite prirode, klimatske otpornosti, ali i razvoja sjevera države. Cilj je da se projektne ideje prevedu u projekte sa jasnom vrijednošću, rokovima, tehničkom dokumentacijom i finansijskom konstrukcijom. Iako smo bili kao resor zbilja opterećeni ispunjavanjem obaveza za zatvaranje Poglavlja 27, koje se odnosi na životnu sredinu i klimatske promjene, preostali dio mandata posvetićemo razvoju projektnih idej a koje smo formirali, a ima ih nekoliko desetina. Smatram da pravimo i na tom polju pionirske korake, koji će, ako se njima u kontinuitetu država posveti, ostaviti projektni kapital koji je potrebno, samo, razvijati i implementirati.
Za realizaciju mnogih projekata, preduslov je jasan zakonodavni i strateški okvir. Taj dio posla smo uspješno završili. Ipak, važno je razlikovati strateški prioritet od projekta koji je spreman za finansiranje. Za kandidovanje prema evropskim fondovima neophodna je odgovarajuća tehnička dokumentacija, procjena troškova, finansijska konstrukcija, potrebne dozvole i institucionalni kapacitet za realizaciju.
Zbog toga je nezahvalno sada saopštiti jednu zbirnu cifru bespovratnih sredstava za naredne dvije do tri godine. Konačan iznos zavisi od dostupnih poziva, spremnosti konkretnih projekata, uslova finansijera i mogućnosti obezbjeđivanja potrebnog sufinansiranja. Prioritet Ministarstva je da konkretne projekte i kvalitetne pripremimo, ali i pružimo konsultantske usluge zainteresovanim aplikantima, ne bismo li raspoloživa evropska sredstva koristili na opšte dobro. U svakom slučaju, dostupni fondovi, i oni koji će se otvarati prilikom prijema u EU, zaista mogu u znatnoj mjeri da potpomognu kapitalni budžet.
❓Vlada je usvojila Mapu p**a za održivi razvoj sjevera, sa ambicijom da privuče investicije i otvori nove razvojne mogućnosti. Koje konkretne investicije iz tog dokumenta mogu prve biti realizovane, koliko privatnog kapitala očekujete da privuku i po kojim ekonomskim pokazateljima ćemo moći da izmjerimo da je politika razvoja sjevera uspjela – broju novih radnih mjesta, rastu investicija, prihodima lokalnih samouprava ili nečem drugom?
Održivi razvoj sjevera treba posmatrati kroz povezivanje ulaganja u infrastrukturu sa stvaranjem uslova za razvoj lokalne privrede i privlačenje privatnih investicija.
Koliko god nevjerovatno zvučalo, Platforma ekonomskog oporavka Crne Gore, strateški document koji je važio do 2026. godine, sadržao je podatak da su, u kumulativnom pogledu, firme na sjeveru poslovale pozitivno. Dakle, privatnim kapitalom na sjeveru države upravlja se na odgovoran i održiv način. Razumije se da to ne znači i da je količina novca u opticaju jednaka ili veća od one kojom se posluje u centralnom ili južnom dijelu zemlje.
Ukupna aktivnost države na realizaciji kapitalnih projekata daje svoje rezultate na sjeveru Crne Gore. Jedan od najboljih indikatora su budžeti lokalnih uprava, ali i broj gradilišta u ovom dijelu zemlje. Kao stanovnik sjevera znam da se u posljednje četiri decenije na sjeveru ni približno aktivno nisu rješavali problem. Sada se, ipak, i te kako država bavi sjeverom. Kruna svega biće nova faza auto p**a, ali nisu manje važni projekti od suštinskog egzistencijalnog značaja: rekonstrukcija postojećih saobraćajnica (poput onih ka Pljevljima, između Berana i Bijelog Polja, Berana i Rožaja, Andrijevice i Plava), asfaltiranje seoskih puteva, izgradnja vodovodne i kanalizacione mreže, a približava se i rješavanja izazova u gradnji Regionalnog centra za upravljanje otpadom.
U okviru nadležnosti Ministarstva posebno su značajna ulaganja u upravljanje otpadnim vodama, u upravljanje otpadom, vodovodnu infrastrukturu koja nedostaje, obnovu postojeće, zaštitu prirode i klimatsku otpornost. Već postoje konkretni projekti koji se realizuju uz podršku evropskih i međunarodnih partnera, ali i kroz ulaganja domaćeg kapitalnog budžeta.
❓Ako zelenu tranziciju posmatramo kao ekonomsku, a ne samo ekološku politiku – gdje vidite najveću poslovnu šansu za Crnu Goru? U kojim sektorima ona može donijeti nova radna mjesta, investicije i izvoz i imate li procjenu koliku novu ekonomsku vrijednost „zelena ekonomija“ može generisati u narednih pet godina?
Zelena tranzicija za Crnu Goru predstavlja istovremeno ekološku i razvojnu politiku. Najveći potencijal vidimo u cirkularnoj ekonomiji, reciklaži i valorizaciji otpada, energetskoj efikasnosti, obnovljivim izvorima energije, održivom turizmu i razvoju zelenih tehnologija i usluga.
U oblasti upravljanja otpadom za to postoji jasna zakonska osnova. Član 4 Zakona o upravljanju otpadom utvrđuje princip održivog razvoja i efikasnog korišćenja resursa, što podrazumijeva stvaranje uslova za smanjenje količine otpada, njegovo ponovno korišćenje i valorizaciju. Podzakonski akti, recimo, dodatno uređuju ugovorne i finansijske odnose između proizvođača i operatera, planiranje preuzimanja, sakupljanja i obrade otpada, finansijsko obezbjeđenje obaveza operatera, sve to predstavlja važnu osnovu za razvoj tržišta i uključivanje privatnog sektora.
Energetska efikasnost, recimo, predstavlja drugi važan segment, jer ulaganja u smanjenje potrošnje energije direktno smanjuju troškove poslovanja i povećavaju konkurentnost privrede. Održivi turizam takođe pruža prostor za povezivanje zaštite prirode sa investicijama i ekonomskim razvojem.
Kada je riječ o ukupnoj ekonomskoj vrijednosti koju bi zelena ekonomija mogla generisati u narednih pet godina, Ministarstvo, naravno, ne može dati zvaničnu projekciju zasnovanu na jedinstvenoj metodologiji, jednostavno ne bi bilo odgovorno iznositi proizvoljnu cifru, ali ako posmatramo prelazna razdoblja koja smo od Evropske komisije dobili za pojedine oblasti – recimo, oblast upravljanja otpadom, zaštita vazduha ili upravljanje vodama – u narednih pet godina investiciona aktivnost bi mogla generisati, recimo, minimum milijardu evra. Radi se, kao što vidimo, o zbilja velikoj prilici za ukupan ekonomski razvoj zemlje.
Efekte zelene tranzicije treba pratiti kroz vrijednost novih ulaganja, broj novih radnih mjesta, razvoj tržišta sekundarnih sirovina, povećanje energetske efikasnosti, razvoj zelenih tehnologija i usluga i smanjenje količina otpada koje završavaju na odlaganju.
Zelena tranzicija zato predstavlja razvojnu šansu za Crnu Goru – kroz nova tržišta, investicije, radna mjesta i povećanje konkurentnosti privrede, uz istovremeno unapređenje zaštite životne sredine.
