Blok umirovljenici zajedno, Ulica Andrije Hebranga 5, Zagreb (2026)

16/09/2026

Je li ministar Ćorić znao kako funkcionira „lukrativni“ kriminal sa otpadom?

Jedna izjava ministra Tomislava Ćorića u Hrvatskom saboru koju je izgovorio tijekom aktualca u kontekstu svega što izlazi na vidjelo oko ilegalnog „gospodarenja“ otpadom, zaslužuje posebnu pozornost, moguće i institucija pravne države, i ne samo njih.

Na aktualnom satu, odgovarajući na pitanje saborskog zastupnika Mihaela Zmajlovića, ministar Tomislav Ćorić poručio je, među ostalim, da bi kao bivši ministar trebao znati kako „stvari funkcioniraju“ te posebno istaknuo da je kriminal u gospodarenju otpadom „lukrativna djelatnost koja se stalno razvija neovisno o promjenama u zakonima“.

Ako je Čorić znao da je kriminal u gospodarenju otpadom lukrativan posao koji se razvija i prilagođava zakonima, a sam kaže da jeste, onda se postavlja logično pitanje što je njegovo ministarstvo činilo kako bi takvom kriminalu otežalo, ili možda „pomoglo“? Tijekom Ćorićeva mandata dogodila promjena koja danas posebno upada u oči jer je izmjenama Zakona o održivom gospodarenju otpadom 2019. godine brisan stavak 2. u članku 122. po kojem je do tada postojala obveza hrvatskog uvoznika ili izvoznika određenih pošiljki otpada da tri radna dana prije planirane pošiljke dostavi podatke inspekciji zaštite okoliša. Je li se spomenutim brisanjem stavka 2. zapravo olakšalo ekomafiji obavljanje „lukrativnog posla“.

Naravno da ne tvrdim kako je ministar Čorić počinio kazneno djelo, ali tvrdim da je riječ o odluci koja zaslužuje ozbiljnu institucionalnu provjeru, pogotovo danas kada znamo koliko su se i kako sve sustavi prometa i gospodarenja otpada koristili za nezakonito postupanje. Ako je kriminal sa otpadom, kako sam Ćorić kaže, „lukrativna djelatnost“, onda je pravo pitanje zašto se kod donošenja ili mijenjanja propisa nije išlo prema jačanju kontrole i odgovornosti?

Ako prethodno navedenom dodamo i da je u srpnju 2021. godine u Hrvatskom saboru izglasan novi Zakon kojim su umjesto povećanja kazni one drastično smanjene za nezakonito odnosno ilegalno „gospodarenje“ otpadom, i to tako da je minimalna kazna smanjena čak za 15 p**a a maksimalna za 7 p**a, onda se ponovo nameće logično pitanje, ZAŠTO se kazne umjesto nelogičnog smanjivanja nisu znatno povećavale?. Ako ste svjesni rastućeg kriminala sa otpadom, a sam Čorić kaže da je to „lukrativni“ kriminalni posao u stalnom porastu, onda je pitanje je li se predloženim izmjenama u novom Zakonu svjesno ili nesvjesno otežao ili olakšao „posao“ ekomafiji?

Zašto se nije postupalo po logici, što je veći potencijalni profit kriminalaca, to moraju biti jače kontrole i kazne? Umjesto odgovora, danas imamo situaciju u kojoj se diljem Hrvatske otkrivaju ilegalna odlagališta otpada sa nepoznatim posljedicama za tlo, vodu i zdravlje ljudi. Zbog svega navedenog pitanja više nisu samo politička, građani moraju znati to je mijenjao pravila? Tko je znao za rizike? Tko je upozoravao? Tko je kontrolirao provedbu? I, najvažnije, kome su zakonske promjene objektivno olakšale ili otežale „posao“? Ako su ista osoba i stranka cijelo vrijeme bili na čelu Vlade i parlamentarne većine onda do odgovora baš i ne bi trebalo biti teško doći.

Kada je u pitanju otpad, posebno onaj toksični, onda više nema mjesta za političku maglu i PR igrice Vlade. Hrvatska treba potpunu i neovisnu provjeru svih odluka, propisa i osoba odgovornih za oblikovanje sustava gospodarenja otpadom koji je pogodovao ekomafiji.

15/09/2026

Plenkoviću, ne treba nam još jedan Znanstveni savjet, treba nam odgovornost!?

Je li moguće da Vladi odnosno Andreju Plenkoviću ni danas ne pada na pamet preuzeti političku odgovornost za sustav gospodarenja otpadom koji je njegova Vlada godinama uređivala i mijenjala, a nakon Gospića postalo jasno i u čijem interesu?

Sada nam premijer predstavlja izmjene Zakona o gospodarenju otpadom, najavljuje strože kazne, snažniji nadzor, videonadzor, bolju evidenciju i veće odgovornosti, što naravno može zvučati dobro, ali ostaje ključno pitanje. Tko je odgovoran za sustav koji je takvo nezakonito postupanje uopće omogućio? Još je 2017. tadašnji ministar zaštite okoliša i energetike (tć) Tomislav Ćorić potpisao Pravilnik o gospodarenju otpadom kojim se uređuju uvjeti gospodarenja otpadom, dozvole, evidencije i postupci oporabe.

Zato nije dovoljno danas reći „Sada ćemo pooštriti pravila.“ Građani imaju pravo znati tko je donio odluke, tko je sustav nadzirao, tko je propustio reagirati i tko će za te propuste politički odgovarati, ali umjesto jasnog odgovora Vlada ponovo poseže za distrakcijom. Sada se osniva Znanstveni savjet za Gospić jer je naravno i struku potrebno uključiti, što je nedvojbeno, ali Hrvatskoj ne treba još jedan „savjet“ iza kojeg će se politika sutra moći sakriti. Problem Gospića nije nikakva znanstvena nepoznanica već u prvom redu politička ne/odgovornost.

Diljem EU već odavno postoje tehnologije i postrojenja za obradu otpada, na desecima lokacija koje su čak i u samim gradskim središtima EU metropola. Dakle nije riječ o tome da čovječanstvo tek treba otkriti što sa otpadom već o tome da Hrvatska godinama uz mnoge nesposobne, ali i korumpirane političare, pa i cijele sustave, nije imala dovoljno političke hrabrosti donijeti jasne odluke o sustavu, lokacijama, nadzoru i odgovornosti.

Plenković ne može danas glumiti da je tek otkrio problem koji je nastajao desetljećima, a u njegovom mandatu eskalirao do strašnih razmjera. Ako tvrdi da će onečišćivač plaćati, onda građanima mora jasno kazati tko je onečišćivač, tko je odgovoran i tko će platiti sanaciju Gospića? Hrvatskoj ne trebaju političke dimne zavjese, savjeti i komisije već u prvom redu odgovorna Vlada koja će bez muljanja priznati vlastite propuste, donijeti odluke i stati iza njih, a to ova sa Plenkovićem na čelu sasvim sigurno nije.

Ne mogu Plenković i Vlada biti odgovorni samo za ono što sada najavljuju, moraju odgovarati i za sve ono što su godinama dopuštali.

14/09/2026

Kako (nakon izbora) računati i usklađivati mirovine?

Već se dugo lome koplja oko pitanja formule za izračun mirovina i njihova kasnijeg usklađivanja, ali nekog suglasja među umirovljeničkim strankama i udrugama nema na vidiku, a s obzirom na dosadašnje ponašanje svih dionika, niti je realno očekivati da će ga biti imajući u vidu potpuno različite interese SUH-a, MUH-a, HSU-a, SU-a i BUZ-a.

Dok s jedne strane, praktično nasuprot svima, stoji BUZ koji beskompromisno inzistira na korjenitim promjenama u mirovinskom sustavu, s druge strane ni jedna umirovljenička udruga, baš kao ni jedna umirovljenička stranka, uopće ne pokazuje interes da se za prava umirovljenika, uz uglavnom deklarativne, a time i uzaludne zahtjeve, bori i organiziranjem prosvjeda umirovljenika s ciljem okupljanja što većeg broja ljudi oko istog cilja.

Nažalost, osobni interesi većine čelnika udruga i stranaka, uz nedovoljnu informiranost samih umirovljenika, rezultirali su nikada većim siromaštvom umirovljeničke populacije. Uz otežan medijski pristup svih koji se ne slažu s politikom aktualne Vlade, postaje jasnije zašto u borbi za poboljšanje statusa umirovljenika BUZ može biti puno efikasniji suradnjom sa nekom od etabliranih političkih opcija na nacionalnoj razini. Navedenom suradnjom birači imaju sigurnost da glasovi neće „propasti“, a sudjelovanjem predstavnika BUZ-a jamstvo da će se obećano provesti.

Činjenica je da na jedan medijski nastup predstavnika BUZ-a na nacionalnoj razini dolazi salva nastupa niza HDZ-ovih „predstavnika“ umirovljenika koji podržavaju ili brane politiku Vlade prema umirovljenicima. Svima im je zajedničko da izbjegavaju bilo kakvo sučeljavanje s predstavnikom BUZ-a, ali u praktično neograničenom medijskom prostoru, ponavljanjem spremnih PR fraza, na sve načine pokušavaju osporiti ili omalovažiti svaki prijedlog BUZ-a. Svima je poznato da se stotinu p**a ponovljena laž kod mnogih pretvara u istinu.

Da su SUH-u, MUH-u, HSU-u i SU-u interesi umirovljenika doista na prvom mjestu, onda bi se sasvim sigurno pridružili ili barem podržali barem neki od brojnih prijedloga BUZ-a, pa i onaj da se, nakon što se za izračun mirovine uzme cijeli radni staž, iz obračuna izuzme 10 najnepovoljnijih godina, ako se već ne želi prihvatiti prijedlog da se za izračun vratimo na 10 najpovoljnijih godina, kako je bilo do 1999. godine. Razlog zbog kojeg BUZ traži da se iz izračuna izuzme 10 najlošijih godina jesu upravo 90-e, kada su zbog ratnog stanja mnogi bili na minimalcu ili im doprinosi uopće nisu bili uplaćivani.

Što se pak tiče redovitog usklađivanja mirovina, BUZ već dugo inzistira da ono bude 100 % s rastom plaća. To doduše javno zagovaraju još neki od spomenutih, ali nitko od njih ne podržava niti je spreman na prosvjed ili bilo koju oštriju akciju kojom bi Vladu prisilili na promjene. Dovoljno je samo vidjeti što su od HDZ-a neki čelnici udruga i stranaka već dobili ili očekuju dobiti za svoju vjernost i poslušnost da bi se shvatilo kako s gotovo nikim od njih, nažalost, neće biti moguće ozbiljno pomoći umirovljenicima.

Članice EU-a različito usklađuju mirovine, (što je na svojim stranicama objavio portal www.mojevrijeme.hr ) a nama je najbliži njemački model usklađivanja koji se svodi na usklađivanje jednom godišnje sa 100 % s rastom plaća. Razlika u odnosu na prijedlog BUZ-a je u tome bi BUZ radije zadržao praksu da se mirovine i dalje usklađuju polugodišnje 100% sa rastom plaća. Da je tako bilo od 1. siječnja 1999. sa novim Zakonom o mirovinskom osiguranju, današnje prosječne mirovine bile bi veće za približno 200 eura, odnosno cca 31%, koliko su plaće u istom razdoblju rasle više od mirovina.

Ako imamo argument za tražiti 200 eura veću mirovinu odmah, a imamo, pitam se zašto umirovljenici gotovo bespogovorno prihvaćaju mrvice od par desetaka eura?

13/09/2026

Plenkoviću, nije problem samo otpad, problem je i korumpirani sustav koji si uspostavio!?

Odmah na početku treba jasno kazati kako Vlada i korumpirani sustav nisu i ne mogu biti dio rješenja problema otpada jer su njegov sastavni dio. Kada sustav godinama proizvodi probleme, ignorira upozorenja struke i građana da bi na kraju javnim novcem plaća njihovo saniranje, onda više nije riječ samo o nesposobnosti. Riječ je o pitanju političke odgovornosti, a je li i kaznene utvrđivati će već netko drugi, ili je već trebao.

Zbog svega što se godinama događa sa otpadom, građani više nemaju pravo samo na obećanja i interventne odluke, imaju pravo znati tko je odgovoran, tko je zarađivao i tko će sada ponovno biti plaćen da sanira posljedice tog sustava. Poznato je da zemlje EU zbog visokih ekoloških naknada imaju veliki interes svoj otpad zbrinjavati tamo gdje je to jeftinije, a po svemu što izlazi na vidjelo Hrvatska je nažalost postala idealno mjesto za takav model.

Za miješani komunalni otpad sa velikim udjelom nereciklabilne plastike cementarama se plaća desetke eura po toni, dok dorada miješane plastike u SRF gorivo (standardizirano gorivo iz otpada) može dosegnuti i par stotina eura po toni. Cementare tako dobivaju visokokalorično gorivo kojim zamjenjuju dio skupih fosilnih goriva. Vlada je sada odlučila da HOLCIM i NEXE preuzmu oko 650 tona neopasnog otpada iz Gospića, uz osigurani financijski okvir. Upravo tu počinju pitanja na koja javnost mora dobiti jasne odgovore.

Ako je riječ o „materijalu“ koji može biti zamjensko gorivo, zašto nije odmah završio tamo gdje se može oporabiti? Je li problem bio u njegovoj kvaliteti, sastavu i potrebnoj obradi ili je skladištenje bilo jeftinije od izravnog predavanja cementarama? Ako je netko već naplatio „skladištenje“, hoće li sada netko drugi iz istog „miljea“ biti ponovo plaćen za transport?

Građani imaju pravo znati cijeli financijski lanac, dakle od nastanka otpada do njegova konačnog zbrinjavanja, posebno jer cementare već godinama koriste gorivo iz otpada u proizvodnji cementa. NEXE, primjerice, navodi da energetsku oporabu otpada provodi od 2008. godine. Upravo zato ne prihvaćamo da se priča o cementarama koristi kao distrakcija kojom će se javnosti skrenuti pozornost sa ključnog pitanja. Što će biti sa nezakonito odloženim i toksičnim - opasnim otpadom, i tko će odgovarati za ono što je već učinjeno?

Mikroplastika i PFAS spojevi u podzemnim vodama nisu politički PR, nisu „neugodnost“ već pitanje zaštite ljudi i okoliša. Stoga Blok umirovljenici zajedno (BUZ) pita Vladu, hoćete li problem riješiti ili ćete ga samo premjestiti, ponovno naplatiti građanima i proglasiti uspjeh? Hrvatska ne treba sustav u kojem se isti problem više p**a pretvara u posao za nekoga, treba nam trajno tehnološko rješenje za sve vrste otpada, transparentan sustav i odgovornost.

Hrvatska ne smije problem svesti na riječ „spalionica“. Postoje različite tehnologije obrade, iskorištavanja i trajnog zbrinjavanja različitih vrsta otpada. Tko u javnoj raspravi tehnologiju svodi isključivo na spalionicu pokazuje koliko malo razumije složenost problema. Vlada koja je dopustila da sustav dođe do ove točke ne može biti vjerodostojan nositelj njegova preustroja odnosno rješenja, stoga poruka BUZ-a ostaje jasna. Nema više distrakcija, nema prebacivanja odgovornosti i nema plaćanja posljedica lošeg sustava iz džepova građana.

Hrvatska treba političku odgovornost, promjenu sustava, a prije svega ostavku Vlade uz žurne izvanredne parlamentarne izbore!

12/09/2026

Hvalite me usta moja!?

Kada vam HSU ničim izazvan pojašnjava da su umirovljenici u posljednje dvije godine dobili više nego u prethodnih dvadeset, čovjek se mora zapitati jesu li oni doista potpuno odvojeni od stvarnosti ili su toliko slizani sa HDZ-om da više nema nikakve razlike među njima.

Da je točno ono čime se HSU hvali, onda bi hrvatski umirovljenici danas trebali živjeti kao švicarski, ali nažalost po standardu ne žive ni blizu njihova standarda. Uopće nije teško zamisliti koliko je HSU kao vjerni „sluga“ HDZ-a toga „dobrog“ učinio za umirovljenike je dovoljno samo pogledati činjenice koje jasno kažu kako nikada do sada nije bilo više umirovljenika sa mirovinama ispod linije siromaštva.

Odnos prosječne mirovine prema prosječnoj plaći tijekom cijelih deset godina Plenkovićeve Vlade nije se promijenio, a o obećanih 60% nema ni govora. O nikada lošijoj kupovnoj moći mirovina nema potrebe više govoriti ni pisati jer umirovljenici to osjećaju svaki put kada uđu u trgovinu, plate režije ili lijekove. Usprkos tmurnoj stvarnosti, iz HSU-a i dalje uporno ponavljaju ono što im PR HDZ-a pripremi da trebaju govoriti ili pisati, a sada nam još pokušavaju prodati priču kako je sve što je Vlada donijela rezultat njihovih pregovora. Vlada je, u pravilu, svaku od mjera predstavljala kao vlastitu politiku, vlastitu odluku i vlastiti uspjeh, a HSU ih je podržavao u Hrvatskom saboru, a sada ih naknadno pokušava prikazati kao plod nekakvih pregovora sa Vladom što jednostavno nema veze sa istinom.

I nije HSU jedini u toj priči. MUH, SUH i SU, uz HSU, gotovo bespogovorno podržavaju sve što Vlada predloži, a onda se nakon donošenja mjera svatko „svojoj publici“ pokušava stvoriti dojam kako su upravo oni izborili ono što je Vlada sama odlučila provesti. To nije nikakva pregovaračka snaga „predstavnika“ umirovljenika već podaničko sudjelovanje uz vlast sa naknadnim pokušajem prisvajanja zasluga.

Kada bi navedeni imali barem malo srama, trebali bi umirovljenicima objasniti zašto nakon svega toga za što su se navodno u „pregovorima“ izborili i dalje imamo stotine tisuća ljudi koji žive na rubu siromaštva, i zašto mirovine još uvijek nisu ni blizu 60% prosječne plaće, a posebno zašto nitko od navedenih to još nije ni zatražio od Vlade kao „partnera“. Nije nikakav uspjeh dobiti mrvice sa stola i onda se hvaliti kao da je to velika gozba, to je zapravo poniženje i sramno trgovanje interesima umirovljenika.

Umirovljenicima ne trebaju oni koji će hvaliti vlast kako bi joj se dodvorili, njima trebaju predstavnici koji će vlast natjerati da radi svoj posao, a to su dvije potpuno različite stvari. Pravi pregovarač ne mjeri uspjeh brojem samohvala, pravi pregovarač beskompromisno od Vlade traži odgovore na pitanja: Gdje je prosječna mirovina od obećanih 60% prosječne plaće? Gdje je prava 13. mirovina? Gdje je trajno rješenje siromaštva? Gdje je mirovina od koje se može dostojanstveno živjeti bez jednokratnih pomoći i političkih milostinja? itd. itd.

Zato HSU-u, MUH-u, SUH-u i SU-u postavljam jednostavno pitanje: Ako ste toliko uspješni pregovarači onda objasnite zašto su hrvatski umirovljenici i dalje među najsiromašnijim građanima Hrvatske? Na kraju, jedna dobronamjerna poruka našim „velikim pregovaračima“. Nemojte toliko glasno hvaliti sami sebe jer umirovljenici možda odluče pogledati svoj novčanik umjesto slušati vaša uvjeravanja, jer novčanik za razliku od PR-a, nikada ne laže.

Umirovljenici sami najbolje mogu procijeniti koliko su zadovoljni onim što su od te silne samohvale Vlade i „predstavnika“ umirovljenika dobili.

11/09/2026

Plenkoviću, nećete uspjeti 11. paketom pomoći sakriti Gospić!?

Dok Vlada dijeli mrvice, građani pitaju tko će odgovarati za ono što se događa s hrvatskim tlom, vodom i zdravljem? 11. paket pomoći nije pomoć umirovljenicima, to je politička distrakcija od odgovornosti za ekološku katastrofu.

201. sjednica Vlade i pompozno predstavljanje takozvanog 11. paketa pomoći građanima i gospodarstvu dolazi u vrlo specifičnom političkom trenutku, upravo kada javnost traži odgovore o Gospiću, ilegalnom odloženom otpadu i odgovornosti države. Ne tvrdimo da građanima pomoć nije potrebna, ali tvrdimo kako nije normalno da se politički marketing koristi kao zavjesa preko problema koji se više ne mogu sakriti.

Naravno da je svaka pomoć građanima dobrodošla, ali nazivati ozbiljnom pomoći ono što umirovljeniku donosi tek dvadesetak eura mjesečno predstavlja ruganje ljudima koji su desetljećima radili i uplaćivali u sustava. Kada bi Vlada doista željela pomoći umirovljenicima, onda im ne bi nudila jednokratne i parcijalne mjere, nego bi ispravila temeljnu nepravdu mirovinskog sustava. Od 1999. godine, od kada je na snazi sadašnji Zakon o mirovinskom osiguranju, plaće su rasle približno 31% više od mirovina.

Prevedeno na svima razumljiv jezik svakodnevnog života, to znači da je prosječnoj „radničkoj“ mirovini uskraćeno oko 200 eura mjesečno odnosno 2.400 eura godišnje. To je stvarna pomoć koju umirovljenici čekaju, no umjesto toga ljudima se nudi dvadesetak eura! To nije ozbiljna politika, to je političko ponižavanje ljudi koji su cijeli život radili.

Jednako neprihvatljivo je svođenje vrijednosti sudjelovanja u Domovinskom ratu na hladnu računicu dana i centi. Vlada predlaže povećanja braniteljskih mirovina, uključujući promjene kroz vrednovanje broja mjeseci provedenih u borbenom i neborbenom sektoru, ali zaboravlja kako Domovinski rat nije bio evidencija radnog vremena! Takvo licitiranje posebna je uvreda za dragovoljce domovinskog rata, dakle ljude među kojima sam i sam bio od kolovoza 1990. koji nisu čekali da vide kako će rat završiti, nego su prvi stali u obranu Hrvatske. Ovakvim prijedlozima kao da se branitelje pokušava prikazati plaćenicima!

Gdje su danas oni koji se predstavljaju kao predstavnici umirovljenika? Prečesto ih vidimo uz vlast kada treba podržati Vladine prijedloge, ali nikako kada treba stati uz one koje navodno predstavljaju. Blok umirovljenici zajedno (BUZ) neće trgovati šutnjom niti nam pada na pamet šutjeti zbog funkcija, fotelja, privilegija ili političke blizine vlasti. Gospić se ne može zatrpati PR-om, baš kao što se mirovinska nepravda ne može zatrpati paketima pomoći, niti žrtva hrvatskih branitelja svesti na računovodstvenu stavku.

Umirovljenici ne traže milostinju već ono što su svojim radom zaradili, dostojanstvenu mirovinu i državu koja će štititi njihovo zdravlje, njihovu imovinu i njihovu budućnost.

Makar ostali sami, BUZ neće iznevjeriti umirovljenike, branitelje ni Hrvatsku.

10/09/2026

Za obradu otpada postoje rješenja koja Hrvatska više ne smije ignorirati!?

Blok umirovljenici zajedno (BUZ) je još prije 12 godina upozoravao da Hrvatska problem komunalnog otpada ne može trajno rješavati samo odlaganjem, bolje kazati zakopavanjem, ili premještanjem sa jedne hrpe na drugu. Još 2014. godine predstavili smo koncept ECO tehnologije obrade komunalnog otpada kao jednu od alternativa primitivnom modelu odlaganja uz mogućnost da se čak i postojeći zatrpani otpad pretvori iz problema u resurs.

Nakon godina ignoriranja i guranja problema pod tepih danas, nakon iskustva Gospića i brojnih drugih hrvatskih lokacija, to pitanje više naprosto nije moguće odgađati, stoga ponovo zagovaramo raspravu, ovaj put sa jasnim ciljem odabira tehnologije kao rješenja koje će Hrvatskoj omogućiti da postupno prestane biti zemlja odlagališta, pa i tuđeg smeća, a vrati se na željene postavke zemlje zelenila i cvijeća.

Jedan od dva smjera koji zaslužuje ozbiljnu stručnu analizu jest termokemijska obrada otpada, uključujući dvostupanjsku pirolizu i gasifikaciju. Za razliku od klasičnog spaljivanja, kod pirolize se otpad termički razgrađuje bez prisutnosti kisika, dok se u sljedećem stupnju nastali plin dodatno obrađuje pri visokim temperaturama. Cilj je dobiti sintetski plin (syngas) koji se može koristiti za proizvodnju energije. Stručna literatura posljednjih godina upravo dvostupanjske sustave navodi među smjerovima razvoja gasifikacije komunalnog otpada zbog mogućnosti smanjenja stvaranja katrana i poboljšanja kvalitete syngasa.

Prednosti sustava dvostruke pirolize pred klasičnim spalionicama

Iznimno niske emisije (Ekološka prihvatljivost): Dioksini i furani nastaju kada plastika i organski otpad nepotpuno izgaraju na nižim temperaturama (između 200°C i 400°C) u prisutnosti kisika. Budući da dvostruka piroliza u prvom koraku uopće nema kisika, a u drugom razbija sve na >1000°C, ovi opasni spojevi fizikalno ne mogu preživjeti.

Veća energetska učinkovitost: Pretvaranjem otpada u plin (syngas) koji se kontrolirano pali, neto električna učinkovitost može biti znatno veća u usporedbi s direktnim spaljivanjem miješanog smeća na rešetkama.

Manje opasnog otpada na kraju: Kruti ostatak (char) iz prvog stupnja može se dodatno preraditi u pepeo koji nije toksičan ili se koristiti kao industrijski aditiv, dok spalionice ostavljaju velike količine opasnog letećeg pepela.

Glavni nedostatak
Sustavi dvostruke pirolize su tehnološki kompleksniji za upravljanje jer zahtijevaju strogo kontrolirane uvjete rada (tlak, temperaturu i protok plina) te veću početnu investiciju u automatizaciju i opremu u usporedbi s tradicionalnim "gurnemo na rešetku i zapalimo" spalionicama.

Drugi tehnološki smjer koji treba ozbiljno razmotriti jest plazma gasifikacija. Kod nje se ekstremno visoke temperature koriste za razgradnju otpada i stvaranje syngasa, dok se anorganski dio može pretvoriti u vitrificirani, stabilniji inertni materijal.

Plazma rasplinjavanje pretvara otpad u okruženju bez kisika pomoću plazma plamenika kojima se postižu ekstremne temperature (2000°C do preko 5000°C). To razgrađuje kemijske veze u čisti sintetički plin (singas) umjesto da ga izravno spaljuje.

Plazma rasplinjavanje ne proizvodi nikakav opasni pepeo. Ekstremna toplina pretvara sve anorganske tvari u kemijski inertnu, staklastu trosku. Ova troska kapsulira teške metale, ne može ispuštati toksine i sigurno se prodaje kao agregat za izgradnju cesta ili betonske blokove.

Plazma rasplinjavanje proizvodi znatno čišći sirovi sintetički plin (CO i H₂) od npr. sustava dvostruke pirolize. Budući da sustav radi u atmosferi s nedostatkom kisika, stvaranje dioksina i furana je u osnovi potisnuto. Sintetički plin se čisti uzvodno prije nego što uopće dođe do turbine za izgaranje.

Plazma rasplinjavanje isparava gotovo svaku sirovinu što znači da istovremeno obrađuje opasni medicinski otpad, industrijski mulj, ASR i kemijski otpad bez sortiranja.

Analiza mogućnosti sanacije postojećih odlagališta

Spomenute dvije tehnologije se značajno razlikuju upravo na pitanju obrade starog, nesortiranog otpada iz postojećih odlagališta.

Plazma tehnologija je teoretski idealna za sanaciju starih odlagališta jer zbog ekstremnih temperatura, unutar plazma reaktora možete ubaciti mješavinu plastike, gume, metala, pa čak i okolne zemlje i građevinskog šuta koji se iskopaju s odlagališta. Sve organsko postaje plin, a sve neorgansko se tali u sigurnu staklastu masu. Glavna prepreka za njezinu primjenu u Hrvatskoj (i svijetu) je ekonomska neodrživost jer energija potrebna za pogon plamenika često premašuje energiju dobivenu iz starog, degradiranog otpada niske kalorične vrijednosti.

Dvostruka piroliza teško podnosi sirovi otpad s odlagališta, posebno jer je stari otpad pun vlage, zemlje i negorivih materijala. Da bi ušao u pirolitički reaktor, taj se otpad prvo mora iskopati, potpuno osušiti ili pod jakim presama istisnuti vlagu, prosijati od zemlje i kamenja te visoko selektirati (kako bi se dobio tzv. SRF/RDF - kruto gorivo iz otpada) što poskupljuje i komplicira cijeli proces sanacije.

Zaključak i realnost implementacije

Dok plazma nudi "čarobno štapić" rješenje koje uništava sve i iza sebe ostavlja čistu površinu (potencijalnu zelenu oazu), njezini operativni troškovi i potrošnja energije u pravilu su financijski neizdrživi za komunalne sustave veličine hrvatskih gradova, ali ne i regija.

Dvostruka piroliza je ekonomski pristupačnija i izvrsno rješenje za obradu svježe proizvedenog, dobro sortiranog plastičnog ili industrijskog otpada, ali za obradu postojećih odlagališta zahtijeva nešto složeniju pripremu starog otpada odnosno istiskivanje vlage i selektiranje otpada, što naravno uz raspoloživu opremu uopće nije problem provesti.

Upravo zato BUZ ne traži da se ni jedna tehnologija ne favorizira već tražimo da se konačno napravi ono što je Hrvatska trebala napraviti prije puno godina. Dakle neovisni stručnjaci trebaju izvršiti usporede dostupne tehnologije prema stvarnim kriterijima, zaštiti okoliša, emisijama, sigurnosti, troškovima, energetskoj učinkovitosti, količini konačnog ostatka i mogućnosti obrade postojećeg otpada jer Gospić nije jedina lokacija koju treba riješiti.

Ono što uistinu začuđuje je da usprkos rastućem nezadovoljstvu građana, analizama i savjetima niza stručnjaka, i dalje od Vlade ne dolaze nikakve informacije da oni uopće razmatraju promjenu neke od raspoloživih tehnologija za obradu i zbrinjavanje otpada, uključujući i opasnog. Što ili tko ih to sprječava? Nije valjda da ekomafija nakon ilegalnog zakopavanja toksičnog otpada sada na neki način sprječava brzu implementaciju tehnologije kojom bi se riješio dugogodišnji problem, ali i potpuno izbacilo iz igre ekomafiju?

Ako postoji tehnologija kojom možemo rješavati postojeći otpad, a postoji, onda je moramo primijeniti. Ako postoji bolje rješenje, nema dvojbe da ga trebamo prihvatiti, ali više nemamo pravo ne činiti ništa. Vrijeme političkih parola je prošlo.

Vrijeme je za tehnologiju, struku i konkretno rješenje.

Za sve koji žele više informacija dobro je pogledati video i pročitati neke objave jer će tematika biti dugo u fokusu ...
https://www.youtube.com/watch?v=jmN5QQnUCeE
https://buz.hr/vijesti/opcenito/efikasna-tehnologija-za-obradu-komunalnog-otpada

https://buz.hr/vijesti/opcenito/ecoconcept-nova-tehnologija-za-obradu-komunalnog-otpada

dr.sc. Tonči Tadić objavio je izvrstan članak o sustavu Plazma rasplinjavanju...
https://web.facebook.com/tonci.tadic.391/posts/pfbid0jD1jLf7MKYt1q7c34U1vqjEwpFRT7e8g5UgTx5A7EiVuLPPCLCYCxpD4VkSWvbSil

09/09/2026

Nakon prosvjeda vrijeme je za žurna rješenja!?

Hrvatska više nema pravo odlagati problem sa otpadom, posebno jer je sa prosvjeda 5. rujna poslana jasna poruka kako građani više ne prihvaćaju da se pitanje otpada, onečišćenja i ugrožavanja okoliša nastavi gurati pod tepih. Kako je politički razvod Like, a čini se i HDZ-a sa Plenkovićem sve bliže, tako je kod Plenkovića sve više nervoze i izjava kojima dodatno raspiruje bunt građana. Ono što ne smije čekati ni dana više je odabir tehnologije kojom se rješava problem otpada u Gospiću, ali i u nizu drugih odlagališta diljem Hrvatske.

BUZ smatra da je vrijeme za prestanak nadmetanja u prikupljanju političkih poena oko Like, a da se daljnje rasprave fokusiraju prema rješenjima i razotkrivanju svih drugih lokacija. Pri tome Hrvatska ne treba raspravu u kojoj će se jedni protiviti spalionici, drugi odlagalištu, treći novoj lokaciji, a četvrti svemu što predloži politički suparnik jer nas je takva politika i dovela do toga da smo problem samo premještali iz jednog mandata u drugi. Problem otpada nije samo problem za vlast već je potpuno isti i za oporbu. To je pitanje tehnologije, zaštite okoliša, javnog zdravlja, odgovornog gospodarenja novcem, na koncu i budućnosti Hrvatske.

Podsjećam da sam još kao zastupnik BUZ-a u Gradskoj skupštini Grada Zagreba 2014. g. na tematskoj sjednici Gradske skupštine uvjeravao kolege kako postoje tehnološka rješenja koja mogu radikalno promijeniti način na koji Hrvatska, pa i sam Grad Zagreb, postupaju sa otpadom. Tada, baš kao i sve do prosvjeda 5. rujna nije bilo interesa čak ni da se prijedlog sasluša, a kamo li ozbiljno razmotri. Nakon svega što je do sada poznato, posebno u svezi niza osoba, količina ilegalnog i zakopanog toksičnog otpada, postaje jasnije i zašto.

Danas, dvanaest godina kasnije, i nakon svega što se dogodilo u Gospiću, više nemamo pravo ponašati se kao da se ništa nije dogodilo. Upravo zato BUZ predlaže da se odmah pokrene neovisni stručni proces vrednovanja dostupnih tehnologija za obradu komunalnog, ali i onog opasnog otpada, bez unaprijed određenog pobjednika, bez pogodovanja pojedinim interesnim skupinama i bez političkih dogovora iza zatvorenih vrata.

Treba usporediti postojeća rješenja odnosno dvije tehnologije, plazma tehnologiju vs dvostruka piroliza, i to prema jasnim kriterijima poput zaštite okoliša, emisijama, sigurnosti, cijeni izgradnje i rada, mogućnosti energetske oporabe, količini konačnog ostatka, kao i mogućnosti sanacije postojećih odlagališta. Posebnu pozornost treba posvetiti tehnologijama koje omogućavaju i obradu postojećeg otpada, jer Hrvatska ne smije graditi postrojenja samo za budući otpad dok joj postojeća odlagališta ostaju trajni ekološki teret. Zar itko pri zdravoj pameti ne bi želio da umjesto brda smrdljivog smeća oko velikih gradova budu zelene oaze?

Gospiću danas ne trebaju politička obećanja, Gospiću treba projekt, a Hrvatskoj treba sustav. Jasno je da nitko u svom dvorištu ne želi nepoznatu tehnologiju, još manje bilo kakav otpad, ali nitko ne može pobjeći od činjenice da se otpad negdje mora obraditi, da se negdje moraju deponirati ostaci, i na koncu da netko mora donijeti političku odluku koja mora biti temeljena na činjenicama, a ne na političkim interesima. Ako nakon Gospića dopustimo otvaranje neke nove političke rasprave umjesto žurnog pronalaženja rješenja, onda nismo naučili ništa.

Gospić mora biti početak rješenja, a ne još jedna lokacija na hrvatskoj karti problema.

Blok umirovljenici zajedno

16/09/2026

15/09/2026

14/09/2026

13/09/2026

12/09/2026

11/09/2026

10/09/2026

09/09/2026

Address

Website

Alerts

Shortcuts

Share

Category

Listing takedown request