Blok umirovljenici zajedno

16/06/2026

Klub zastupnika SDP-a u Hrvatskom saboru bio je domaćin okruglog stola “25 godina drugog mirovinskog stupa”. Pokrovitelj i moderator rasprave bio je predsjednik saborskog Odbora za rad, mirovinski sustav i socijalno partnerstvo Mišo Krstičević. Uz skoru obljetnicu stupanja na snagu djelomične privatizacije mirovinskog sustava, Krstičević je potrebu evaluacije njenih objektivnih dosega ilustrirao dvjema nedavno objavljenim činjenicama.

Vijesti - SDP

16/06/2026

Okrugli stol Kluba zastupnika SDP-a na temu "25 godina drugog mirovinskog stupa"

Za sve one koji nisu uspjeli uživo poslušati – pogledati jutrošnji okrugli stol mogu kazati da su propustili i te kako zanimljivu raspravu, na trenutke uz žestoku polemiku, čak i uz poneki povišen ton... Nema dvojbi da je tema i te kako zanimljiva i da će do definiranja nekog čvrstog i široko prihvaćenog političkog stava zahtijevati još ovakvih ili sličnih sučeljavanja...

Sa jedne strane su bili zagovornici II mirovinskog stupa koji bi ga još i jačali, a sa druge i kritičari koji su u argumentiranoj raspravi dokazali, pa i znanstveno, ono što je jasno svima koje logika još nije izdala.

Naime, ako imamo nešto, odnosno II mirovinski stup, što je uvedeno prije 25 godina, uz objašnjenje da je to u interesu umirovljenika i većih mirovina u budućnosti, a njih gotovo 90% to što je navodno dobro ne koristi jer im je u tom slučaju mirovina manja umjesto da bude veća, onda bolji argument za kritiku opravdanosti postojanja II stupa nije ni potrebna...

Organizatorima u ime BUZ-a zahvaljujem na pozivu i prilici da još jednom izrazim kritički stav o funkcioniranju II mirovinskog stupa...

SNIMKU POGLEDATI MOŽETE NA PRILOŽENOM LINKU
https://www.youtube.com/watch?v=wqxqyJtqKXM

15/06/2026

25 godina od privatizacije mirovina

Sutra se u Hrvatskom saboru sa početkom u 10:00 sati u organizaciji kluba zastupnika SDP-a održava okrugli stol na temu: 25 godina II mirovinskog stupa, kojim će moderirati Mišo Krstičević predsjednik saborskog odbora za rad, mirovinski sustav i socijalnu partnerstvo.

NA OVOM LINKU MOŽETE PRATITI RASPRAVU UŽIVO
https://www.youtube.com/live/wqxqyJtqKXM

https://youtube.com/live/wqxqyJtqKXM?feature=share.

15/06/2026

Nasilje nad starijima, tiha sramota modernog društva!?

Povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad starijim osobama potrebno je iznova i otvoreno progovoriti o problemu koji se često skriva iza zatvorenih vrata domova, ustanova i obitelji. Nasilje nad starijim osobama nije samo fizičko zlostavljanje. Ono uključuje i psihičko, emocionalno, financijsko te institucionalno nasilje, kao i zanemarivanje koje može ostaviti jednako teške posljedice. Broj suicida starijih osoba i te kako potvrđuje nevedeno.

Prema međunarodnim procjenama, svaka šesta osoba starija od 60 godina tijekom života doživi neki oblik zlostavljanja. No stvarni broj vjerojatno je znatno veći jer mnoge žrtve iz straha, srama ili ovisnosti o počiniteljima nikada ne prijave nasilje, a u Hrvatskoj se o ovom problemu još uvijek govori premalo. Dok političari često ističu brigu za starije osobe, brojni umirovljenici svakodnevno se suočavaju sa ekonomskim pritiscima, socijalnom izolacijom i osjećajem bespomoćnosti. Kada osoba nakon desetljeća rada mora birati između hrane, lijekova i grijanja, postavlja se pitanje nije li i takav odnos društva prema starijima oblik sustavnog nasilja.

Posebno zabrinjava porast različitih financijskih prijevara kojima su starije osobe sve češće izložene, o čemu mediji sve češće izvještavaju. Prevaranti koriste njihovo povjerenje, usamljenost ili nedovoljnu informiranost kako bi ih oštetili za životnu ušteđevinu, stoga su edukacija, prevencija i snažnija institucionalna zaštita nužni koraci u borbi protiv svih oblika nasilja nad starijim osobama.

Civiliziranost jednog društva ne mjeri se bogatstvom njegovih najuspješnijih građana, nego načinom na koji se odnosi prema najranjivijima. Starije osobe nisu teret nego ljudi koji su svojim radom gradili društvo u kojem danas živimo. Zaslužuju sigurnost, poštovanje i dostojanstven život.

Na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad starijim osobama ne smijemo ostati samo na prigodnim porukama. Potrebni su konkretni potezi, veća osjetljivost institucija i jasna društvena poruka: nasilje nad starijim osobama nije privatni problem, nego odgovornost svih nas.

Poštovanje prema starijima nije pitanje milosrđa nego civilizacijskog standarda.

15/06/2026

Drugi mirovinski stup, 25 godina obećanja i razočaranja!?

II mirovinski stup se pokazao kao skupi eksperiment koji kroz dosadašnjih 25 godina nije donio veće mirovine. Prije punih 25 godina hrvatskim građanima obećano je da će obvezni II mirovinski stup donijeti veće mirovine, veću sigurnost, manje opterećenje za državni proračun i snažniji gospodarski razvoj.

Danas, nakon 25 godina iskustva, vrijeme je da se još jednom postavi jednostavno pitanje, jesu li ta obećanja ispunjena? Odgovor je po svim raspoloživim podacima više no neugodan za zagovornike II mirovinskog stupa jer ključna obećanja nisu ostvarena, dok su troškovi sustava postali toliko jasni i vidljiviji da se više naprosto ne mogu skriti. Na sve navedeno sam sam još prije 10 godina kao saborski zastupnik upozoravao, ali ništa se do danas nažalost nije promijenilo.

Najveći problem drugog stupa je činjenica da je od samog početka stvarao veliki tranzicijski trošak. Dio doprinosa koji je prije služio za isplatu tekućih mirovina preusmjeren je u privatno upravljane fondove, ali obveza isplate postojećih mirovina nije nestala jer je razliku morala pokriti država, najčešće zaduživanjem kod istih banaka u čijim su rukama OMF-ovi odnosno sredstva II mirovinskog stupa. Tako je sustav koji je trebao rasteretiti javne financije zapravo dodatno generirao javni dug, a trošak kao i uvijek plaćaju svi porezni obveznici.

Poseban je paradoks činjenica da su fondovi veliki dio prikupljenih sredstava ulagali upravo u državne obveznice. Drugim riječima, država se zaduživala kako bi nadoknadila novac koji je otišao u fondove, a fondovi su zatim taj isti novac posuđivali državi, uz naravno, veću kamatu. Takav model se ne može nazvati reformom učinkovitosti već potpuno nepotrebnom i skupom kruženju novca kroz financijski sustav na štetu građana, budućih umirovljenika.

Da je drugi stup ostvario obećanje o većim mirovinama, umirovljenici bi masovno ostajali u kombiniranom sustavu, ali je činjenica da veliki broj građana pri odlasku u mirovinu bira povratak u prvi stup jer im je to financijski povoljnije. Samo ta činjenica predstavlja ozbiljnu optužnicu protiv sustava koji je trebao biti superiorna alternativa. Dodatni razlog za zabrinutost predstavljaju investicijski rezultati fondova. Analize prinosa pokazuju da su u posljednjih pet godina fondovi kategorije B, u kojima se nalazi većina osiguranika, ostvarili gotovo zanemariv realni prinos nakon uračunate inflacije. To znači da građani nisu samo preuzeli investicijski rizik, već za taj rizik nisu bili ni stimulirani odnosno nagrađeni.

Zagovornici drugog stupa često ističu rast ukupne imovine fondova, ali rast fondovske imovine nije isto što i rast mirovina. Činjenica da fondovi upravljaju desecima milijardi eura jedino pokazuje da sustav osigurava stalan priljev novca financijskoj industriji, no ono što građane zanima nije veličina fondova nego visina njihove buduće mirovine.

Jasno je da današnje mirovine ne nastaju prvenstveno iz prinosa fondova, već i te kako ovise o razini zaposlenosti, visini plaća, produktivnosti gospodarstva i sposobnosti odnosno političkoj volji države da organizira pravednu raspodjelu društvenog bogatstva. Nijedan financijski proizvod, a II stup je samo još jedan u nizu proizvoda financijske industrije, ne može nadomjestiti lošu gospodarsku politiku niti riješiti problem niskih plaća.

Nakon 25 godina iskustva postaje jasno da je II stup pridonio razvoju fondovske industrije ali ne i rješavanju problema umirovljenika. Istodobno je povećao fiskalne troškove, prebacio rizik na građane, i ni na koji način nije dokazao da većini osiguranika osigurava bolje mirovine od sustava međugeneracijske solidarnosti. Upravo zato je i više no legitimno otvoriti raspravu o temeljitoj reformi ili čak postupnom ukidanju obveznog II stupa. Cilj mirovinskog sustava ne smije biti stvaranje prinosa za financijsku industriju, nego osiguravanje dostojanstvene starosti građanima.

Mirovinski sustav mora služiti umirovljenicima, a ne financijskoj industriji stoga je nakon 25 godina vrijeme za temeljitu reviziju učinaka II mirovinskog stupa.

14/06/2026

Je li vrijeme za drukčije promišljanje radnog vijeka?
Dulji životni vijek je činjenica koja od ozbiljnih političara traži nove odgovore...

Jedna od najvećih društvenih promjena kojoj svjedočimo posljednjih nekoliko desetljeća jest kontinuirano produljenje životnog vijeka stanovništva. Napredak medicine, bolji životni uvjeti, kvalitetnija prehrana i tehnološki razvoj omogućili su ljudima da žive znatno dulje nego što je to bio slučaj prije samo nekoliko desetljeća. Ta činjenica otvara važna pitanja o održivosti mirovinskih sustava i odnosa između radnog i umirovljeničkog razdoblja života.
Još prije desetak godina često se isticalo kako prosječni umirovljenik svoju mirovinu koristi približno petnaestak godina. Takve procjene temeljile su se na podacima o očekivanom životnom vijeku muškaraca i žena. Danas su okolnosti bitno drukčije jer prema dostupnim demografskim pokazateljima, prosječno razdoblje korištenja mirovine već je premašilo dvadeset godina, a sve upućuje na to da će se u budućnosti taj trend samo nastaviti.

Trenutna realnost je da sve manji broj radno aktivnih građana mora osiguravati sredstva za sve veći broj godina provedenih u mirovini. Takav razvoj događaja ne smije se ignorirati niti rješavati isključivo povremenim intervencijama u mirovinski sustav. Potrebna je otvorena, stručna i društveno odgovorna rasprava o tome kako uskladiti produljeni životni vijek sa održivošću javnih financija i dostojanstvom starijih osoba. Pritom se ne smije zanemariti ni činjenica da se priroda rada ubrzano mijenja. Tehnološki napredak, automatizacija i digitalizacija smanjuju potrebu za teškim fizičkim poslovima koji su nekada opravdavali raniji odlazak u mirovinu.

Sve je više zanimanja u kojima iskustvo, znanje i stručnost imaju veću vrijednost od fizičke snage. Upravo zato treba razmišljati o modelima koji bi ljudima omogućili dulji ostanak na tržištu rada, ali pod uvjetima koji poštuju njihovo zdravlje, sposobnosti i osobne okolnosti. To ne znači i nužno jednostavno ili jednostrano podizanje zakonske dobi za odlazak u mirovinu. Naprotiv, potrebno je razvijati fleksibilne oblike rada za starije osobe, mogućnosti djelomičnog umirovljenja, dodatne programe cjeloživotnog obrazovanja te porezne i druge poticaje za poslodavce koji zapošljavaju starije radnike. Cilj mora biti stvaranje sustava koji će građanima omogućiti izbor, a ne nametati obveze.

Istodobno, treba voditi računa da postoje brojna zanimanja u kojima je zbog fizičkih napora ili specifičnih uvjeta rada teško očekivati dulji ostanak u svijetu rada. Zbog toga svako rješenje mora biti pravedno i prilagođeno različitim profesijama. Društvo koje živi dulje mora imati hrabrosti otvoriti i pitanja koja su se nekada smatrala neugodnima, pa i poduzimale razne akcije kako bi se onemogućilo produljenje dobne granice za umirovljenje. Nema dvojbe da je produljenje životnog vijeka veliki civilizacijski uspjeh, ali ono sa sobom nosi i odgovornost prilagodbe sustava novim okolnostima. Umjesto ideoloških sukoba i kratkoročnih političkih interesa, vrijeme je za ozbiljan dijalog o tome kako u bliskoj budućnosti osigurati održivost mirovinskog sustava, gospodarski razvoj i kvalitetan život svih generacija.

Pitanje nije hoćemo li o tome razgovarati, nego kada, i imamo li dovoljno mudrosti da na vrijeme prilagodimo sustave novim demografskim i tehnološkim okolnostima.

13/06/2026

Korupcija u sportu je disciplina u kojoj politika osvaja „zlato“!?

Ministar pravosuđa Damir Habijan odlučno odbacuje tvrdnje da su istražne radnje USKOK-a protiv gradonačelnika Oroslavja Viktora Šimunića povezane sa njegovim javnim prozivkama sportskih saveza. Pritom je naglasio kako se izvidi provode već više od godinu dana, odnosno prije nego se Šimunić počeo baviti „sportskim problemima“.

Ako je tome doista tako, onda se nameće jedno sasvim logično pitanje. Što se to istražuje više od godinu dana ako je riječ o navodnim nepravilnostima vrijednim tek nekoliko desetaka tisuća eura? U državi koja se voli hvaliti digitalizacijom, umjetnom inteligencijom i modernizacijom javne uprave, ispada da je za pregled doslovno nekoliko papira potrebno više vremena nego što je nekad trebalo za izgradnju Pelješkog mosta.

Ako je za par desetaka tisuća eura potrebno istraživanje dulje od godine, koliko je vremena potrebno za milijune koji godinama svakodnevno nestaju kroz razne političko gospodarsko korupcijske afere uključujući i različite sportske saveze, udruge i klubove? 20, 50 ili 100 godina, ili možda čekamo da se korupcija sama umirovi prije nego što je institucije sustignu? Nitko razuman neće tvrditi da je Viktor Šimunić automatski nevin niti da USKOK ne treba istraživati svaku sumnju. Jednako tako nitko razuman ne može ignorirati činjenicu da je povjerenje građana ozbiljno narušeno upravo zbog selektivne učinkovitosti sustava koju svakodnevno gledamo, posebno kada je riječ o javnosti poznatim licima.

Šimunić je posljednjih mjeseci javno upozoravao na nepravilnosti u pojedinim sportskim savezima, no ono što je dosad iznio tek je vrh ledenog brijega. Ljudi koji desetljećima djeluju u sportu dobro znaju da su se kroz razne strukture godinama razvijali obrasci netransparentnog trošenja javnog novca, političkog kadroviranja, pogodovanja i zatvorenih interesnih krugova. Sport je odavno prestao biti samo natjecanje sportaša, a u mnogim segmentima postao natjecanje interesnih skupina za kontrolu proračunskog novca. Kada novac dolazi iz javnih izvora, politika je uvijek u blizini, zato i nije najveći problem sama korupcija u sportu.

Sve dok politika koristi sport za promociju podobnih, kupovanje utjecaja i održavanje mreže interesa, borba protiv korupcije ostat će uglavnom prigodna disciplina. Povremeno će pasti pokoja prijava, otvoriti se poneki izvid i održati nekoliko konferencija za medije, ali će sustav ostati netaknut, a građani će i dalje gledati kako se rekordi ruše samo u jednoj disciplini, disciplini izdržljivosti korupcije. Dok god se korupcija prihvaća kao korisni politički alat, a ne društvenim problemom, sport neće biti područje poštenja nego ogledni primjer kako se javni interes pretvara u privatni profit.

Korupcija u sportu nije izdvojeni otok, ona je odraz stanja u društvu. Sport je ogledalo države, a ogledalo nikada ne laže.

12/06/2026

U Dubrovniku više izdvajaju po napuštenom psu nego za dijete u vrtiću!?

Kad bi se o vrijednostima jedne lokalne vlasti sudilo isključivo prema načinu na koji raspoređuje javni novac, Dubrovnik bi poslao vrlo neugodnu poruku svojim građanima. U ovom gradu očito je bolje "biti pas" nego dijete. A kada je riječ o umirovljenicima, njih kao da nitko više ni ne smatra prioritetom.

Prema podacima koji se posljednjih dana intenzivno komentiraju u javnosti i na društvenim mrežama, jedno mjesto za psa u gradskom azilu navodno košta oko 14.000 eura godišnje. Istodobno, prema financijskom planu Dječjih vrtića Dubrovnik za 2026. godinu, godišnji trošak po djetetu iznosi oko 6.760 eura. Ako su ti podaci točni, dolazimo do apsurdnog zaključka da Dubrovnik za jedno mjesto u azilu izdvaja više nego dvostruko više novca nego za jedno dijete u vrtiću.

Naravno da nitko razuman ne osporava potrebu zbrinjavanja napuštenih životinja. Civilizirano društvo mora voditi brigu o njima. No jednako je legitimno postaviti pitanje prioriteta. Kako je moguće da jedno mjesto za psa, zajedno s troškovima zaposlenika, veterinarskih usluga, hrane, održavanja i režija, građane košta oko 1.170 eura mjesečno, dok se za odgoj, obrazovanje i razvoj djeteta izdvaja dvostruko manje?

Još je zanimljiviji odnos broja zaposlenih i korisnika usluge. Ako azil kapaciteta 74 psa ima 11 zaposlenika, dolazimo do omjera od približno jednog zaposlenika na šest do sedam pasa. Istodobno, odgojiteljice u vrtićima svakodnevno rade sa skupinama koje broje i po dvadesetak djece, noseći ogromnu odgovornost za njihovu sigurnost, razvoj i odgoj. Ova usporedba ne govori ništa loše o zaposlenicima azila, ali govori puno o prioritetima gradske politike.

Ako Dubrovnik može pronaći toliko novca za pse, zašto ga ne može pronaći za povećanje kapaciteta vrtića, bolje uvjete za odgojitelje, kvalitetnije programe za djecu ili značajniju pomoć obiteljima koje jedva spajaju kraj sa krajem, nove smještaje kapacitete veću pomoć za starije osobe. A ako je razlika između ulaganja u pse i ulaganja u djecu zaista tako velika, a prema raspoloživim podacima očito jeste, onda se ne moramo ni zapitati kako tek prolaze umirovljenici.

Grad koji više ulaže u jedno mjesto za psa nego u jedno dijete trebao bi zastati i dobro razmisliti kakvu poruku šalje svojim građanima. Jer odnos prema životinjama pokazuje razinu civiliziranosti, ali odnos prema djeci i umirovljenicima pokazuje ima li društvo budućnost i poštuje li vlastitu prošlost. Briga o životinjama je obveza svakog odgovornog društva, ali nijedna vlast ne smije dopustiti da djeca i umirovljenici budu na začelju liste prioriteta.

Dubrovnik danas, nažalost, ostavlja dojam grada u kojem su prioriteti ozbiljno pobrkani.

11/06/2026

Tko je stoka, ili kako su se uvrijeđeni našli u štali?
Sandra Benčić HDZ-ovce nazvala stokom!?

Hrvatska politička scena ponovno je otvorila jedno od svojih omiljenih filozofskih pitanja, tko je zapravo stoka?

Još davno je pokojni predsjednik dr. Franjo Tuđman narod počastio sintagmom „stoka sitnog zuba“. Nije bilo velikih prosvjeda, peticija ni zahtjeva za isprikom. Valjda smo tada još bili dovoljno „sitni“ da ne primijetimo kako nas se opisuje. No vremena se mijenjaju. Danas, kada netko za HDZ kaže da su „stoka“, nastaje opća uzbuna. Politički pašnjaci odjednom se ispune uvrijeđenim glasovima, a brojni dužnosnici počnu se propinjati na zadnje noge, glasno dokazujući da sa bilo kakvom stokom nemaju nikakve veze.

I tu dolazimo do najveće nepravde cijele priče.

Saborska zastupnica Sandra Benčić, nakon političke rasprave na jednom od saborskih odbora, možda nije uvrijedila HDZ. Uvrijedila je stoku, jer stoka, za razliku od nekih političara, ima određene vrline. Ne obećava ono što ne može ispuniti. Ne mijenja mišljenje ovisno o anketama. Ne prelazi iz jednog tora u drugi čim ugleda bolju hranilicu. Ne zapošljava rođake po štalama niti osniva povjerenstva za istraživanje nestanka sijena koje je sama pojela.

Osim toga, stoka nema pravo glasa. Ne može izaći za saborsku govornicu i braniti svoj ugled. Ne može podnijeti tužbu zbog povrede časti. Ne može sazvati konferenciju za medije i objasniti da ju se nepravedno povezuje sa hrvatskom politikom i političarima specifičnog ponašanja. Upravo zato bi možda bilo poštenije ne koristiti životinje kao metafore za političare kako time ne bi nanosili štetu ugledu životinjskog svijeta koji se trudi održati određenu razinu dostojanstva.

Pravo pitanje možda nije tko je stoka na hrvatskoj političkoj sceni već kako smo od građana postali „slijepa i gluha“ publika koja svake četiri godine plješće istim predstavama, bira iste glumce i onda se čudi što je scenarij ostao nepromijenjen? Možda odgovor leži upravo u onoj staroj sintagmi o „stoci sitnog zuba“. Ne zato što je narod stoka, nego zato što narod iz nekog neobjašnjivog razloga predugo dopušta da ga tako tretiraju. Dakle jedini potpuno nevini sudionik cijele rasprave ostaje obična stoka.

Ona barem ne tvrdi da radi za opće dobro dok istovremeno traži veću porciju iz zajedničkih jasala.

10/06/2026

Obiteljske mirovine četiri godine poslije..., jesu li umirovljenici ponovno prevareni?

Prije četiri godine javnosti je predstavljan novi model obiteljskih mirovina kao povijesni iskorak za umirovljenike. Tada se govorilo o velikom povećanju prava udovica i udovaca te mogućnosti da preživjeli bračni partner uz svoju mirovinu nastavi koristiti i dio mirovine preminulog partnera. Mnogi su očekivali stvarno poboljšanje životnog standarda desetaka tisuća umirovljenika koji su nakon gubitka životnog partnera ostajali na rubu siromaštva.
Danas, nakon nekoliko godina primjene, vrijeme je za jednostavno pitanje, jesu li očekivanja ispunjena?

Pošten odgovor glasi, djelomično jesu, ali u uz tek 27% od 70 odnosno 77% mirovine preminulog partnera u daleko manjoj mjeri od onoga što je u početku bilo predstavljano, pa čak i dogovoreno između predstavnika umirovljenika da se prema Vladi ide sa jedinstvenim prijedlogom od 50%. Nitko ne može tvrditi da nije ostvaren određeni napredak, međutim, jednako tako nitko ne može zanemariti činjenicu da je većina korisnika obiteljskih mirovina i dalje suočena sa ozbiljnim financijskim problemima te da Hrvatska i dalje ima veliki broj umirovljenika koji žive ispod ili neposredno iznad granice siromaštva.

Ono na što je BUZ upozoravao prije četiri godine pokazalo se točnim. Umjesto sustavnog rješenja dobili smo ograničeni model koji je u određenoj mjeri pomogao dijelu korisnika, ali nije uklonio temeljnu nepravdu. I dalje ostaje otvoreno pitanje visine nasljednog dijela mirovine kao i pitanje zašto preživjeli partner ne bi mogao slobodno izabrati model koji je za njega najpovoljniji. Model koji je zagovarao BUZ uključivao je mogućnost korištenja pune mirovine preminulog partnera uz zadržavanje dijela vlastite mirovine i uz veći cenzus, koji je sada 80 AVM-a (1.200 eura), što mnogima zbog visine mirovine onemogućava korištenje navedenog prava. BUZ ostaje na prijedlogu da nasljedni dio bude najmanje 50% mirovine preminulog partnera uz cenzus 1,5 prosječne plaće, što bi trenutno bilo cca 2.300 eura.

Posebno je važno naglasiti da su među korisnicima obiteljskih mirovina i dalje dominantno žene čije su osobne mirovine često znatno niže od mirovina njihovih pokojnih supruga. Upravo zato svaki model koji ograničava prava udovica i udovaca zapravo održava velik broj starijih osoba u trajnoj financijskoj nesigurnosti. Nažalost, isti oni koji su godinama sudjelovali u raznim radnim skupinama i pregovorima često se danas predstavljaju kao „kritičari“ niza rješenja u čijem su stvaranju i sami sudjelovali. Takvo ponašanje „po zadatku“ je jeftini politički marketing u funkciji Vlade a ne stvarna borba za interese umirovljenika.

Pravo pitanje nije koliko je sustav spreman dati umirovljenicima, nego zašto se i dalje izbjegava uspostaviti model koji bi starijim građanima omogućio dostojanstven život nakon smrti partnera. Ako država može pronalaziti milijarde za brojne druge potrebe, onda mora pronaći i sredstva za one koji su desetljećima gradili ovu zemlju. Umirovljenici ne trebaju isprazna obećanja, medijske predstave i političke igrokaze. Trebaju pošten sustav koji će im omogućiti da nakon gubitka životnog partnera ne budu kažnjeni siromaštvom.

Dostojanstvo u starosti ne smije biti povlastica, nego pravo.