03/03/2021
Zašto Hrvatska odbija učiti?
Razgovaram s kolegicama i kolegama koji imaju djecu u školi, studente na našim fakultetima. Imaju dobrih iskustava s nastavnicima na svim razinama, ali i dosta loših. Najčešći komentari su zašto oni koji žive od toga da drugi uče, sami neće učiti.
Zanimljivo je to koliko je shvaćanje da učenje pripada u školske i studentske klupe, do trenutka kada se „dobije papir“ duboko ukorijenjeno u Hrvatskoj. Kada pogledamo podatke koliko odraslih ljudi kod nas sudjeluje u nekom obliku cjeloživotnog obrazovanja i učenja, podaci su porazni. Na samom smo začelju EU-a.
Štoviše, ako netko, poslodavac ili ministar, traži da se odlazi na treninge i uče nove vještine, nju ili njega nerijetko napadaju sindikati i zaposlenici. Zašto sada sindikati nemaju problema s ministrom znanosti i obrazovanja? Zato što se ne traži da se mijenjaju stare navike i uvriježeni načini rada. Srećom, mnogi nastavnici promoviraju i žive promjene.
Poduzeća i sustavi koji prihvaćaju cjeloživotno učenje cvatu, čak i kod nas. Dovoljno je pogledati naše najuspješnije IT i high tech firme, fakultete i škole. Srećom ima ih, a korisno je da se o njima piše i govori u medijima, jer nam trebaju uzori za mlade ljude.
Mnogi će reći da se u Hrvatskoj rad ne isplati. Međutim, baš oni koji uče i inoviraju pokazuju da se isplati, iako nadoknada nije uvijek financijska niti dolazi odmah. Sposobnost da se pričeka na „nagradu“ da bi se dobilo više nego da se „nagrada“ ubere odmah je karakteristika inteligentnih ljudi. S druge strane, za pokvarene, korumpirane i lijene koji su često na čelnim mjestima, najveća su blagodat pasivni ljudi. Oni koji će radije tražiti da se otvore terase kafića nego da se omogući kvalitetno obrazovanje.
Kada bismo uspjeli uvjeriti svakog desetog građana da krene nešto novo učiti, došli bismo na razinu Portugala, Španjolske i Slovenije koji se ipak u posljednjim desetljećima lijepo razvijaju.
Pokazuje se da je u 2019. postotak odraslih građana (25-65 godina) RH koji su sudjelovali u nekom obliku cjeloživotnog učenja bio samo 3,5%. Istovremeno je taj udio u Švedskoj ili Švicarskoj bio 10 p**a veći! U tih hrvatskih jadnih 3,5% bili su i brojni nastavnici u školama koji su onda prolazili treninge kao pripremu za reformu. Ove godine oni neće biti u statistici.
Na ovoj poveznici su podaci od prošle godine, a kroz koji mjesec ćemo dobiti svježe podatke. Mislite da nas je pandemija potakla da učimo, jer smo uvidjeli da se ljudi i sustavi koji su fit bolje nose s izazovima? Ili ćemo i dalje tražiti izgovore da se ne pokrenemo?
https://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index.php/Adult_learning_statistics