29/05/2026
ČITATELJSKI KOMPAS🧭
Venus Khoury-Ghata: Posljednji Mandeljštamovi dani
Mandeljštam između intelektualne elite i nepoćudnog stradalnika
U biografskoj ispovijesti francusko-libanonske romansijerke Venus Khoury-Ghatae dani su posljednji dani, odnosno godine života ruskog avangardnog pjesnika i esejista Osipa Emiljeviča Mandeljštama; dan je i portret Rusije u vrijeme staljinističkih progona; a paralelno i ekstaza stvaranja usprkos jedva zamislivim uvjetima.
Mandeljštam je rođen u bogatoj židovskoj obitelji u Varšavi i njegov životni put ne određuje studij književnosti i filozofije na Sorboni pa sveučilištu u Heidelbergu, nego pjesma o Staljinu nakon koje slijedi zabrana rada, objavljivanja i progon. I umjesto da postane dio intelektualne elite, on postaje nepoćudni izopćeni stradalnik u totalitarnoj državi, a njegovo pisanje teroristički čin. A sve zbog dva stiha: Čuje se samo kremaljska zvijer / ubojica i ljudožder, nakon kojih ništa više nije bilo isto. Revolucija kao da je objavila kraj kulture i preko noći Mandeljštam postaje sumnjiv. Od pjesnika koji je obećavao i bio slavljen još u svojim dvadesetim godinama, on postaje izdani pjesnik, revolucionar koji to nije želio biti, nomad i prognanik koji mijenja pjesme za kruh i cigarete i živi od straha i u strahu od uhićenja, premetačina i pogubljenja. I nije on sam. Epidemija ludila u to vrijeme pogađa sve one koje režim tumači kao anomaliju društva, pa preko noći postaju suvišni ljudi, i ne samo u književnosti.
I Ana Ahmatova je u nemilosti, ona ima zabranu objavljivanja, i ona je Mandeljštamova prijateljica. Predvidjela je ona mračne godine koje će se sručiti na sve koji se usuđuju reći što misle. I bori se protiv najgore od svih smrti, smrti mišljenja, a onda - spali svoje pjesme i ušuti, ušuti jer šutnjom osigurava život sinu Lavu. Supruga, pjesnika Nikolaja Gumiljova, prvu književnu žrtvu crvenog terora, već je izgubila. Strijeljan je u dobi od 25 godina. I Marina Ivanovna Cvjetajeva, ušutkana je pjesnikinja, rasađena, kako sama kaže u pjesmi Borisu Pasternaku, Mandeljštamova prijateljica neotesanog šarma i žena žedna ljubavi. Odbačena od sunarodnjaka, isto prognanika, nesklonih avangardi, u egzilu izvan domovine, odživljuje život, i dok su joj suprug i kći deportirani u Sibir, ona se vraća iz Francuske u kojoj je živjela u bijedi, u domovinu u kojoj kopa po smrznutim brazdama tražeći čime će hraniti sina Mura koji ju tuče. Prerano je ostarjela ova žena, koja opstanka radi, postaje nevidljiva, i na kraju skončava svoj život na jednom tavanu o čiju se gredu objesila. I Boris Pasternak pustio je da ga vlast pripitomi. Njegova žena Zina, privržena svojoj udobnosti, prezire Mandeljštama, dok se suprug Boris, iako podložan i Zini i režimu, bori za Mandeljštamovo prijateljstvo, pomaže mu, naravno u tajnosti, zauzima se kod Staljina za njega i pokušava mu život, u rijetkim susretima učiniti koliko toliko podnošljivim, pa makar i novčanicama sitnih apoena kradom gurnutim u džep Mandeljštamova iznošenog kožnog ogrtača, skrojenog od stare putne torbe. Paralelno s njima postoje i pisci koje je režim odabrao... postoji jedan Vladimir Stavski, Svorski, Šurkov, Nikolaj Buharin, oni koji su radili na tome da Mandeljštam i njemu slični budu istjerani iz Moskve, a istovremeno ih uvjeravali u podršku. Čak se i zalagali za njihovo oslobođenje, ali samo da bi ih, zajedno s režimom, jače mogli stegnuti i bolje nadzirati. I sam Gorki, pokazao je prezir prema poeziji avangarde, pa i Madeljštamu, koji je iz dana u dan utirao put svom smaknuću i kojemu se nakupilo pogrešnih koraka. Zbog njih je ovaj unutrašnji emigrant Moskvu morao zamijeniti progonstvom u Čerdinj, pa Voronjež, pa Kalinjin, pa zatvor, pa progonstvo, pa sanatorij, pa deportacija, pa tranzitni logor, pa put u nepovrat - Sibir. I sve to vrijeme uz njega stoji supruga Nadežda. Prevoditeljica, profesorica, beskućnica i prosjakinja, ali najviše žena pjesnika. Gladuje s njim, zebe, strahuje, skriva njegove pjesme po nesigurnim domovina rijetkih prijatelja izgnanika u vlastitoj zemlji, vezuje se uz pjesme svog muža, grozničavo ih uči napamet i trpi, trpi i sve vrijeme svjedoči suprugovu laganom proklizavanju u ludilo, degradaciji njegove inteligencije i zemlji sve više zasijanoj otpadnicima, a zapravo samo neistomišljenicima. Lako bi se ona spasila, samo da ga je izdala. Ali nije. Njegov životni put završio je u 47. godini - na putu za sibirski logor, a njen je, još narednih dvadeset godina - obilježila potraga za svjedocima smrti muža. Osjetio je i odtrajao Mendeljštam rusku povijesnu kob na svojim leđima i nestao i skončao u nekoj zajedničkoj jami. Ali, u emocionalnoj povijesti vremena tjelesna smrt usprotivila se pjesničkoj besmrtnosti. 26 godina poslije židovski pjesnik jednako bolne sudbine Paul Čelan posvetit će mu svoju zbirku Ničija ruža i prevest ga na njemački. Prevest će ga i sunarodnjak i emigrant s američkim utočištem Žaziiv Brodski, a vjerna Nadežda objavit će tek trideset godina poslije, teškom mukom skupljene, pjesme koje su kod prijatelja na čuvanju bile ili po logorima i kaznionicama kružile.
I Mandeljštamova i prekrižene sudbine mnogih kojima je književnost bila sinonim za borbu protiv barbarstva i totalitarnih režima (koji su se uvijek bojali izgovorenih riječi), svjedoče kako bi bilo ljekovito oduzeti nacionalnim kulturama sve one umjetnike o čije se sudbine nacija ogriješila. Jednostavno, nije ih zaslužila.
