Pag (Pagus, Cissa, Gissa, Kissa) glavno je mjesto istoimenog otoka – sjedište župe i dekanata. Župni zaštitnik je sv. car Konstantin Porfirogenet (Kissa). Odmah po svom doseljenju nastanjuju ga Hrvati i u darovnici kralja Petra Krešimira IV. spominje se kao Villa Pagis. st. “vodeću ulogu na otoku preuzima Pag (u antici manji zaselak ‘pagus’ – odatle mu ime) na mjestu sadašnjega Staroga grada” (M.
Suić). Kralj Bela IV. proglasi ga 1244. god. slobodnim kraljevskim gradom. Pod Venecijom je od 1409. do 1797.1. STARI GRAD
Budući daje Stari gradu 14. više p**a bio napadan, zlostavljan i rušen (1393.) od Zadrana, Pažani zbog obrambenih i drugih razloga počeše napuštati Stari grad i 1443. počeše graditi novo naselje Pag na današnjemu mjestu. Otad se starije naselje zove Stari grad. Radovi na izgradnji novog naselja Pag trajali su dvadesetak godina i tada stanovništvo preseli na nova ognjišta (Mate Suić, Pag, izd. u Zadru 1953., str. 56.). U Starom gradu jedino se sačuvalo svetište Gospe od Staroga grada, udaljeno dva kilometra od današnjeg Paga. To je crkva Uznesenja Marijina iz 14. st., trobrodna bazilika s romaničkim pročeljem, trokutnim zabatom, s trima polukružnim apsidama, rozetom, gotičkim portalom i zvonikom – djelo su Pavla iz Fulmone. Unutrašnjost svetišta resi barokni drveni oltar iz 16. i na njemu stari zavjetni drveni gotički kip Majke Božje. Gospa sjedi na prijestolju i desnom rukom podržava svoje Dijete. Pobožni je narod veoma štuje i na blagdan Velike Gospe svečano u ophodu prenosi u zbornu crkvu pašku. U njoj gospin lik ostaje do blagdana Male Gospe kad je pobožni štovatelji opet prate do njezina svetišta u Starome gradu. Paška se Gospa posebno štuje u gradu i okolici od 1855. kad je Grad po njezinu majčinu zagovoru čudesno oslobođen od kolere koja je tada harala po čitavoj južnoj Hrvatskoj. Gospin kip Majke Božje iz Staroga grada velike je umjetničke vrijednosti i 60-ih godina ovog stoljeća bio je temeljito restauriran u Zadru. Nastao je krajem 14. ili početkom 15. (po mišljenju akademika Cvita Fiskovića) i ubraja se među najveće drvene skulpture našeg Primorja. Sa sjeverne strane Gospine bazilike sagrađen je 1589. franjevački samostan koji je krajem 19. napušten. Vodila su ga franjevačka braća provincije sv. Jeronima i bio je kroz dugo vrijeme žarištem duhovnog života na otoku. Dokinuše ga Mlečani 1787., ali u njem ostadoše fratri sve do 1899. kad se zadarska provincija ujedinila s dubrovačkom. ZBORNA CRKVA
Novi Pag nazivaju “gradom Jurja Dalmatinca”. Izgrađen je po načelima mediteranskog urbanizma, s trgom u sredini i tlocrtom pravilno raspoređenih ulica. Župa je osnovana 1190. Današnja župna zborna crkva, duga 23 m, posvećena je Uznesenju Marijinu. Sagrađena je po uzoru romaničko-gotičkih Gospinih crkava onog vremena. Njezin temeljni kamen postavljen je 18. svibnja 1443. god., onoga istog dana kad i temelji gradskih zidina i utvrda. Ta trobrodna bazilika ima tri četvrtaste apside. Pročelje je romaničko s gotičkim prozorima i portalom. Krasi ga velika, raskošna rozeta, s detaljima nalik na elemente paške čipke.
“Plan novoga grada izrađen je uz suradnju našega velikog majstora renesanse Jurja Dalmatinca Zadranina” (M. Crkvu počeše graditi Juraj i Pavao Dimitrov iz Zadra 1443., a potom gradnju nastaviše Juraj Dalmatinac i suradnici. U luneti glavnog portala nalazi se reljef Bogorodice Zaštitnice koja svojim majčinskim plaštem zaogrće skupinu paških građana. Radovi na zbornoj crkvi dovršeni su tek početkom 16. U 18. je restaurirana, i tada su na stropu izrađene uspjele štukature koje su nedavno obnovljene. Sakristija i bočne apside imaju gotičke križnorebraste svodove. Bogati kapiteli izrađeni su, prema zapisu iz 1492. god., u korčulanskoj radionici Marka Andrijića krajem 15. Oltarna pala Gospe od Ružarija venecijanski je rad velike umjetničke vrijednosti. Pridaje se velikom Tintorettu (16. st.). U crkvi se čuva drveni gotički križ iz početka 15. st., koji je donesen iz Staroga grada. CRKVA SV. MARGARITE
Ova crkva ima oblik latinskog križa. Nalazi se u zapadnom dijelu grada, uz benediktinski samostan paških koludrica, duhovnih kćeri sv. opata Benedikta. Crkvu i samostan utemeljiše 1483. Juraj Slovinja, paški kanonik, i plemićka obitelj Mišolić. Na pročelju crkva nosi zvonik-preslicu s tri otvora za tri zvona. I u ovoj crkvi trebao je izvesti neke radove veliki graditelj Juraj Dalmatinac: kapelu sv. Nikole, nadgrobnu ploču… Međutim, onje to povjerio svom nećaku Radmilu iz Hvara. U samostanskoj riznici čuvaju se vrijedni umjetnički eksponati od zlata i srebra: relikvijar sv. Trna, ostenzoriji, oltarni križevi, ruka sv. Margarite… Svojim odgojem ženske mladeži i djece, kao i svojim molitvama, redovnička zajednica benediktinki mnogo je doprinijela duhovnoj izgradnji paške župe. (U povodu 500. obljetnice ben. samostana tiskana je 1983. u Pagu knjižica “Samostan i crkva č.s. benediktinki u Pagu” – prema rukopisu msgr. Blaža Karavanića.) JURJA nalazi se na kraju Vele ulice. Dugačka je 19 m i renesansnih obilježja. Sv. Juraj, rimski mučenik, najstariji je patron grada i otoka Paga. Njegovu su crkvu uzdržavale bogate bratovštine. U njoj se čuva epitaf mjesnog povjesničara dr. Marka Laura Ruića (+ 1808.). FRANE sagrađena je na malom trgu u istočnom dijelu grada. Do 1795. nalazio se pored nje franjevački samostan koji je ukinula Venecija. GORICA NA PAGU
Gorica na Pagu je samostalna kapelanija paškog dekanata. Njezin je zaštitinik sv. Ante Padovanski. Spominje se krajem 14. st. –1389. godine. Kapelanija je ustanovljena 1925. Naziv, ime naselja Gorica je deminutiv imenice gora, tj. imenica umanjena značenja od riječi gora, mala gora, gorica. Gorica je udaljena oko šest kilometara od grada Paga, na cesti Zadar – Pag. Šematizam iz 1843. navodi Goricu kao župu paškog dekanata: Gorizza, parrocchia. Njezin administrator je bio župnik Kolana. Kasniji šematizmi redovito navode Goricu kao župu, a njezine poslužitelje župnike Povljane, Dinjiške, Vlašića i Paga. Šematizam iz 1904. nazivlje Goricu curatia. Crkva sv. Antuna Padovanskog je sagrađena 1830. i kasnije više p**a obnavljana, preuređena, npr. 1963. Temeljito je naposljetku obnovljena godine Gospodnje 1975. Ljetnih mjeseci te godine izvršeni su pozamašni radovi materijalne obnove. Skinut je dotrajali, a postavljen novi krov od crvenoge ternita. Na vanjskim i nutarnjim zidovima obijena je stara žbuka i postavljena nova, cementna. U crkvu je uvedeno novo električno svjetlo i novi drveni strop. Dvostruka vrata i prozori zanijenjeni su novima. postavljen je i novi drveni oltar prema narodu. Svi su radovi izvedeni pod vodstvom i nadzorom ondašnjeg poslužitelja župe, župnika Paga, kanonika Frane Mandića (Vjesnik Zadarske nadbiskupije 1975., str. 178.). Kasnije je crkva sv. Ante obnavljana kad je nabavljen novi kameni oltar kojeg je na blagdan sv. Ante, 13. lipnja 1998. posvetio nadbiskup u miru, mons. Marijan Oblak uz sudjelovanje poslužitelja iz Paga, župnika dekana, don Srećka Frke Petešića, čijom je zaslugom postavljen na zvonik kameni križ sa hrvatskim pleterom. Materijalna sredstva i besplatnu radnu snagu poklonili su čestiti vjernici Gorice uz izdašnu donaciju obitelji Josipa i Martine Maričević i mještana koji žive u dijaspori. Franjevac trećoredac o. Petar Runje piše da u Gorici postoji i druga crkva posvećena sv. Mihovilu Ark. Imala je i svoj beneficij koji je davne 1674. uživao kanonik paški Augustin Rakmarić /C.F.Bianchi/. Ružica, kći pk. Jakova Mihalića s o.Paga, de villa Gorizza, districtus Pagi, nastanjena u Zadru, dala je 1533. Mateja, nećaka svoga, na nauk svećeniku Ivanu Manjuriću u Zadru /P. Runje/. Mjesno groblje se nalazi oko župne crkve, a u mjestu nema župne kuće.
ŠIMUNI
Šimuni su mjesto i uvala poznatih ribara na jugozapadnoj obali otoka Paga. Potječe iz druge polovine 19. stoljeća kada su tamo braća Fabijanići uz more podigli prve pastirske kolibe i skromnu kapelicu sv. Ante Padovanskog, mjesto okupljanja vjernih Šimunjana. Šematizmi spominju Šimune tek 1875. kao predio župe Kolan od koje su udaljeni 5 km. Danas su Šimuni vjerski povjereni župi Pag. Naselje je dobilo ime, prema kazivanju, po Šimuni Fabijaniću koji je s bratom tamo podigao prve pastirske nastambe u nevelikoj lučici. Mještani se pretežno bave ribarstvom i zemljoradnjom. U Šimunima je carstvo bure pa se govori kako se “bura u Trstu rađa, u Šibeniku umire, a najjače puše upravo u Šimunima.” I kao da sve pretvara u bijelo: bijeli kamen, bijela stada ovaca, bijela slavna paška čipka, bijeli nadaleko poznati paški ovčji sir. /Hrvatski otoci, Zgb.2002., str. 98./ Uvala Šimuni, zaštićena od svih vjetrova, odnedavno ima ACI marinu sa 175 vezova. Danas Šimuni imaju dvije crkve: staru, zavjetnu sv. Ante i novu, sv. Nikole biskupa, zaštitnika naših mornara i ribara, iz 1988. Nikole. To je nova crkva jojoj je gradilište i kamen-temeljac blagoslovio 21. ožujka 1988. mons. Pavao Kero, generalni vikar, uz asistenciju paškoga župnika i dekana, don Frane Mandića, više župnika paških župa i drugoh župnika nadbiskupije. Posveta “krštenje” nove crkve sv. Nikole, biskupa, u Šimunima, u nedjelju, 26. lipnja 1988., jedan je od najvećih događaja u stasanju i razvitku tog perspektivnog mjesta. Posvetu crkve i novog oltara izvršio je preko koncelebrirane sv. Mise, nadbiskup zadarski Marijan Oblak. “Sve što je živo u Šimunima, s brojnim vjernicima iz Paga i paških župa, zadarske i krčke biskupije, sudjelovalo je u crkvi i izvan nje. Crkvu je izradio zidarski poduzetnik, gosp. Ivan Žužul” (Vjesnik z. nadb. br. 7-8/1988. /. Na početku obreda, pred zatvorenim vratima nove crkve, župnik paški, don Frane Mandić pozdravlja nadbiskupa posvetitelja, 25-oricu misnika koncelebranata, svoje Šimunjane i okupljeni narod otočki. Razvoj mjesta zahtijevao je novu crkvu. Zamisao i želja, stare više od deset godina, postadoše stvarnost. U ime crkvenog odbora i župljana Ante Fabijanić izrazio je radost i zahvalio svima koji su omogućili ovaj dan sveopće radosti. Potom je Nadbiskup predao ključ nove crkve župniku don Frani i započeo obred posvete. U svojoj homiliji Nadbiskup je pohvalio vjernike Šimuna zbog njihove zauzetosti oko gradnje nove crkve koaj je “novo srce Šimuna, … mjesto mira i molitve, dom spasenja i milosti” … Odavši priznanje župniku i crkv. odboru, graditelju i Skupštini općine Pag koja je dodijelila lokaciju i dozvolu za gradnju, Nadbiskup je čestitao Šimunjanima i svima koji su molitvom, darom i radom sebe “uzidali” u novu crkvu. Na prikazanju su mladi donijeli darove kruha i vina, ribu i sir, kao i dvadesetak nejpotrebnijih liturgijskih predmeta za obavljanje sv. bogoslužja, poklon pojedinih obitelji: kalež i pokaznica, misal i bogoslužne knjige, albe i misnice, uskrsnu svijeću … Skladno pjevanje predvodila je s. Miljenka, a kroz slavlje obrede je tumačio don Srećko Frka Petešić, župnik iz Zadra. Svi prisutni na kraju zapjevaše “Lijepu našu” kao zahvalnu pjesan Ocu nebeskomu za dar nove crkve. Prva fešta u novoj crkvi, blagdan sv. Nikole 6. prosinca 1988., proslavljena je svečano i brojno. Ujutro je slavio Misu župnik don Frane, a poslijepodnevno slavlje s homilijom nadbiskup M. Oblak. On je kod svog dolaska blagoslovio na obali lađe i automobile, a prije koncelebracije veliku zidnu sliku, triptih sv. Sliku je izradio ak. slikar iz Zagreba g. Josip Martinko, ulje na platnu. Slika prikazuje u sredini impozantni lik sv. Na lijevoj strani brod u oluji, na desnoj običan ribolov. Sliku su darovali bračni par Toni i Hani Vugrek na spomen poginulog sina.
