Republika regija Slavonija

14/09/2026

*TKO TO MULJA S MULJEM*?

*Dok Hrvatska ovih dana doslovno iskapa svoje i tuđe smeće, iz zemlje kao da ne izlazi samo otpad. Izlaze godine lošeg upravljanja, nelogičnih poslovnih odnosa, milijunski ugovori, političke veze i sve više pitanja na koja javnost ima pravo dobiti odgovor*.

Nakon svega što posljednjih mjeseci gledamo s otpadom po Hrvatskoj, vrijeme je da počnemo pratiti ne samo gdje završava smeće nego i gdje završava novac.

Jer otpad odavno nije samo smeće.

*Otpad je sirovina. Otpad je energent. Otpad je proizvod. I očito – veliki novac*.

Jedna posebno zanimljiva priča vodi nas do kanalizacijskog mulja.

Hrvatska proizvodi značajne količine vlastitog kanalizacijskog mulja. Proizvode ga Zagreb, Osijek i praktički svaki veći sustav odvodnje u zemlji.

Ali istodobno se *u Hrvatsku iz Italije uvozio isti ključni broj otpada 19 08 05 – muljevi od obrade urbanih otpadnih voda* – radi energetske uporabe.

I to nije pretpostavka.

Službene državne evidencije pokazuju da je NEXE u Našicama bio primatelj talijanskog otpada 19 08 05 za postupak R1 – energetsku oporabu. Po jednoj notifikaciji bilo je odobreno 7.000 tona, a realizirano gotovo 3.000 tona talijanskog kanalizacijskog mulja.

I tu počinje pravo pitanje:

*Zašto se kanalizacijski mulj isplati voziti stotinama kilometara iz Italije do Našica, dok Osijek isti takav otpad proizvodi praktički pred vratima našičke cementare*?

Je li talijanski mulj toliko kvalitetniji i bolje pripremljen?

Ili Talijani jednostavno bolje plaćaju da netko preuzme njihov otpad?

MILIJUNSKI POSAO VODOVODA, UNIKOMA I LIVITA

Vratimo se u Osijek.

*Vodovod-Osijek je 2026. za prijevoz i zbrinjavanje otpada iz svojih postrojenja sklopio ugovor sa zajednicom ponuditelja UNIKOM d.o.o. i LIVIT d.o.o*.

Vrijednost ugovora iznosi 1.164.891 euro bez PDV-a, odnosno približno 1,456 milijuna eura s PDV-om.

Unikom je gradska komunalna tvrtka.

Livit je privatna tvrtka u vlasništvu bivšeg ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka.

A upravo tu stvari postaju zanimljive.

Prema dostupnoj dokumentaciji, Livit u svojem procesu u Belišću koristi i otpad ključnog broja 19 08 05, zajedno s drugim materijalima, među ostalim pepelom, pri čemu nastaje RECIT-ERK.

Drugim riječima, ono što je za Vodovod otpad i trošak, za drugoga može biti ulazna sirovina u proizvodni proces.

To ne znači da bi Livit mulj trebao preuzimati besplatno. Postoje troškovi prijevoza, obrade, skladištenja, analiza, rada, energije i zakonskih obveza.

Ali javnost ima pravo znati ekonomsku računicu.

Koliko tona se preuzima? Kolika je cijena po toni? Koliko od ukupnog ugovora pripada Unikomu, a koliko Livitu? I gdje fizički završava svaka tona mulja koju građani plaćaju?

Treba pritom biti potpuno precizan: cijelih 1,164 milijuna eura nije cijena prijevoza osječkog mulja do Belišća. Ugovor obuhvaća više vrsta otpada i više lokacija.

Upravo zato treba objaviti potpuni troškovnik.

KAKO JE NESTALA KONKURENCIJA?

Posebno je zanimljiv slijed natječaja posljednjih nekoliko godina.

Još 2023. godine isti tip posla za Vodovod-Osijek dobiva KEMOKOP, tvrtka iz zagrebačkog područja, za približno 594.748 eura.

Kemokop pritom nije tvrtka bez iskustva. Radio je upravo na poslovima preuzimanja, prijevoza, oporabe i zbrinjavanja kanalizacijskog mulja.

A onda dolazi promjena.

U postupku VV 27-24 posao dobiva zajednica:

UNIKOM + LIVIT.

Procijenjena vrijednost bila je 850.000 eura bez PDV-a, a nakon dodataka vrijednost ugovora narasla je na približno 1,043 milijuna eura bez PDV-a.

Godine 2026. raspisuje se novi postupak VV 01-26.

Ponovno pobjeđuju:

UNIKOM + LIVIT.

Novi ugovor iznosi 1.164.891 euro bez PDV-a.

A sada ono posebno zanimljivo:

na posljednji natječaj pristigla je samo jedna ponuda.

Ponuda zajednice Unikom + Livit.

To samo po sebi nije dokaz namještanja natječaja niti bilo kakve nezakonitosti.

Ali jest sasvim dovoljan razlog da se postavi pitanje:

Što se od 2023. promijenilo da je tada isti posao mogao dobiti drugi tržišni ponuditelj, dok se nakon toga posao ponavlja s istom kombinacijom Unikom–Livit, a na posljednji natječaj stiže samo njihova ponuda?

Je li Kemokop ponovno mogao zadovoljiti uvjete?

Ako nije – koji uvjet više nije mogao zadovoljiti?

Jesu li se mijenjali zahtjevi vezani uz dozvole, tehnologiju, vozila, kapacitete ili vrijeme odaziva?

I zašto Unikom, kao gradska komunalna tvrtka, za ovaj posao treba upravo privatnog partnera?

Možda za sve postoji racionalno objašnjenje.

Ali onda bi bilo dobro objaviti zapisnike, detaljni troškovnik i podjelu posla između Unikoma i Livita.

A ŠTO SE DOGODILO S LONČARICOM?

Postoji još jedan podatak koji cijelu priču čini zanimljivijom.

Grad Osijek je još 2012. službeno imao sporazum o zbrinjavanju neopasnog otpada ključnog broja 19 08 05 iz Vodovoda-Osijek na odlagalištu Lončarica Velika.

Dakle, nekada smo imali praktički:

VODOVOD – GRADSKI KOMUNALNI SUSTAV – LONČARICA VELIKA.

Danas imamo:

VODOVOD – UNIKOM – PRIVATNI LIVIT – MILIJUNSKI UGOVOR.

Možda za to postoji potpuno opravdan zakonski, tehnološki ili ekološki razlog.

Ako postoji – neka ga netko javno objasni.

Zašto se ono što se nekada moglo rješavati unutar osječkog komunalnog sustava danas više ne može?

Smije li Lončarica prema današnjoj dozvoli uopće primati 19 08 05?

Ako ne smije, kada je to promijenjeno i zbog čega?

To je podatak koji se može vrlo jednostavno utvrditi.

OSIJEK IMA MULJ, A NEXE UVOZI TALIJANSKI

Ovdje dolazimo do možda najvećeg paradoksa.

NEXE koristi alternativna goriva i dokazano je primao talijanski otpad 19 08 05 radi energetske oporabe.

Osijek proizvodi mulj.

Zagreb proizvodi velike količine mulja.

Našice trebaju alternativna goriva.

Pa zašto hrvatski mulj ne završava u hrvatskoj cementari, dok se isti ključni broj otpada dovozi iz Italije?

Jedno moguće objašnjenje jest kvaliteta materijala.

Za cementnu peć nije isto dovesti mokri kanalizacijski mulj i dobro osušeni materijal odgovarajuće ogrjevne vrijednosti. Važni su vlaga, sastav, onečišćenja i stabilnost materijala.

Ali ako je glavni problem sušenje, onda to više nije problem mulja.

To je problem organizacije države.

AKO MULJ TREBA SUŠITI – ZAŠTO GA NISMO NAUČILI SUŠITI?

Ako Hrvatska godišnje proizvodi velike količine kanalizacijskog mulja i istodobno ima industriju koja može koristiti odgovarajuće pripremljen mulj kao alternativno gorivo, onda smo već odavno trebali razvijati postrojenja za njegovu pripremu i sušenje.

Zašto država, gradovi, vodovodi, industrija i europski fondovi nisu povezani u takav projekt?

Umjesto da svake godine plaćamo milijunske račune samo kako bismo se riješili problema, dio tog novca mogao se ulagati u infrastrukturu koja bi otpad pretvarala u resurs.

Tada bismo dobili pravi WIN–WIN–WIN.

Vodovodi bi smanjili troškove.

Industrija bi dobila domaće alternativno gorivo.

Hrvatska bi smanjila količine otpada i dio potrebe za uvozom.

A novac bi, umjesto stalnog plaćanja zbrinjavanja, stvarao domaću infrastrukturu.

A GDJE JE U SVEMU TOME HRVATSKI PLAN GOSPODARENJA OTPADOM?

Ovdje više nije riječ samo o Vodovodu, Livitu, Unikomu ili NEXE-u.

Postavlja se ozbiljnije pitanje:

Funkcionira li hrvatski Plan gospodarenja otpadom onako kako je zamišljen ili smo ponovno napravili strategiju koja dobro izgleda na papiru, a praksa ide drugim putem?

Hrvatski Plan gospodarenja otpadom 2023.–2028. prepoznaje ograničenost domaćih kapaciteta za određene vrste otpada i potrebu da se osiguraju kapaciteti prvenstveno za otpad koji nastaje u Hrvatskoj.

I upravo zato imamo paradoks.

Hrvatska proizvodi značajne količine vlastitog kanalizacijskog mulja, a istodobno se isti ključni broj uvozio iz Italije radi energetske oporabe.

Zašto?

Ako imamo dovoljno vlastitog mulja, problem očito nije nedostatak otpada.

Problem je što Hrvatska nije dovoljno dobro organizirala, povezala i kanalizirala njegovo prikupljanje, sušenje, preradu i konačnu oporabu.

Umjesto jedinstvenog sustava imamo situaciju u kojoj jedni plaćaju da se mulja riješe, drugi ga koriste kao sirovinu za vlastiti proces, a treći uvoze sličan otpad iz inozemstva jer iz njega mogu dobiti energiju.

To nije kružno gospodarstvo. To je kruženje otpada i novca bez dovoljno jasne nacionalne logike.

Ako domaći mulj nije dovoljno suh, trebalo je razviti regionalna postrojenja za njegovo sušenje i pripremu.

Ako nije odgovarajuće kvalitete, trebalo je definirati standarde koje mora zadovoljiti.

Ako industrija ima kapacitete za njegovu oporabu, trebalo je povezati proizvođače i oporabitelje.

To bi valjda trebao biti smisao nacionalnog gospodarenja otpadom.

PLAĆAJU LI TALIJANI BOLJE?

I tu dolazimo do možda najzanimljivijeg ekonomskog pitanja cijele priče.

Nemamo javni podatak koliko je NEXE konkretno dobivao ili eventualno plaćao za talijanski 19 08 05.

Zato neću napisati da je NEXE dobivao 100, 150 ili 200 eura po toni kada to ne možemo dokazati.

Ali znamo nešto drugo.

Javni talijanski poslovi pokazuju da se za preuzimanje, prijevoz i oporabu kanalizacijskog mulja plaćaju ozbiljni iznosi po toni, ovisno o njegovoj kvaliteti, vlažnosti i načinu obrade.

I tada prijevoz stotinama kilometara više ne mora izgledati nelogično.

Ako talijanski proizvođač otpada dovoljno plati da mu netko preuzme mulj, primatelj nakon troškova transporta i obrade potencijalno dobiva dvije vrijednosti:

naknadu za preuzimanje otpada i energiju sadržanu u otpadu.

Ako je to ekonomska računica, onda možemo razumjeti zašto talijanski mulj putuje sve do Slavonije.

Ali tada se pojavljuje puno važnije pitanje:

Zašto Hrvatska nije sposobna napraviti jednako dobru računicu s vlastitim muljem?

OTPAD NIJE SMEĆE – OTPAD JE NOVAC

Oko Livitova postrojenja u Belišću već godinama postoje prijepori, inspekcijski postupci i nezadovoljstvo dijela lokalnog stanovništva.

Zato ovdje treba biti vrlo precizan.

Ovim tekstom ne tvrdim da su poslovi Vodovoda, Unikoma i Livita nezakoniti, da je javna nabava namještena niti da je netko počinio kazneno djelo.

Ali nakon svega što posljednjih mjeseci izlazi na površinu oko hrvatskog otpada, više nije dovoljno reći:

Imamo dozvolu.

Proveli smo javnu nabavu.

Otpad je zbrinut.

Javnost ima pravo znati cijeli put otpada i cijeli put novca.

Tko proizvodi otpad?

Tko ga preuzima?

Koliko se plaća po toni?

Tko ga prevozi?

Tko ga obrađuje?

Gdje konačno završava?

Što od njega nakon obrade nastaje?

I tko na kraju cijelog lanca ostvaruje dobit?

Jer ako Osijek plaća da se riješi materijala koji drugome može predstavljati sirovinu, dok nekoliko desetaka kilometara dalje hrvatska industrija uvozi istu vrstu otpada iz Italije kako bi iz njega dobila energiju, onda građani imaju pravo tražiti vrlo jasno objašnjenje.

Ne u birokratskim formulacijama, nego u tonama i eurima.

Možda za sve postoji potpuno racionalan odgovor.

Možda je osječki mulj prevlažan.

Možda je talijanski bolje pripremljen.

Možda je Livit najpovoljnije rješenje.

Možda Lončarica više zakonski ne može primati takav otpad.

Možda je Unikomu Livit tehnološki nužan partner.

I možda Talijani jednostavno toliko dobro plaćaju preuzimanje svojega otpada da ga se isplati voziti sve do Našica.

Sve je to moguće.

Ali onda te odgovore treba staviti na stol.

Jer jedna stvar postaje sve jasnija:

OTPAD NIJE SMEĆE. OTPAD JE RESURS.

A gdje postoji resurs, postoji i interes.

Gdje postoji interes, postoji veliki novac.

A gdje se javni novac, privatni interes, otpad i milijunski ugovori nađu na istome mjestu, javnost ima pravo pitati:

*TKO TO MULJA S MULJEM*?

12/09/2026

ZAŠTO SE O OVOME ŠUTI?
EU KAŽE: VRATI OTPAD POŠILJATELJU
VLADA KAŽE: NEKA OSTANE, SANACIJU ĆE PLATITI GRAĐANI

Ovo je nevjerojatno:
-Vlada RH ima pravnu mogućnost vratiti otpad pošiljatelju u zemlju odakle je došao i naplatiti trošak odvoza.
Umjesto toga, Vlada je odlučila ostaviti otpad u Hrvatskoj i naplatiti trošak sanacije građanima!!👇👇
U jeku priče o otpadu u Hrvatskoj gotovo se sve svodi na jedno pitanje, tko će ukloniti otpad i koliko će koštati sanacija? Čak se niti ne pita tko će je platiti.

Ali postoji pitanje o kojem se puno manje ili gotovo uopće ne govori, a radi se o europskoj Uredbi o nezakonitim pošiljkama otpada.

Naime, nova Uredba (EU) 2024/1157, koja se od 21. svibnja 2026. primjenjuje umjesto stare Uredbe 1013/2006, vrlo jasno uređuje postupanje s nezakonitim pošiljkama otpada. ([EUR-Lex][1])

Ako nadležno tijelo utvrdi da je pošiljka nezakonita, mora o tome obavijestiti druga nadležna tijela, a uredba predviđa, pazite ovo, povrat otpada u državu otpreme, kada se odgovornost može pripisati pošiljatelju/notifikatoru. Ako povrat nije moguć, predviđeni su drugi načini oporabe ili zbrinjavanja. ([EUR-Lex][2])

I sada dolazimo do možda najvažnijeg dijela. TKO PLAĆA?

Uredba propisuje da se troškovi povrata, prijevoza, skladištenja te zbrinjavanja naplaćuju odgovornim osobama. ([EUR-Lex][3])

Tek ako se te troškove ne može naplatiti od odgovorne osobe, trošak može pasti na nadležno javno tijelo. ([EUR-Lex][3])

Zato bi pitanje za hrvatske institucije trebalo biti vrlo jednostavno: Ako je otpad nezakonito dovezen u Hrvatsku, zašto se javnosti prvenstveno govori koliko će koštati njegovo uklanjanje, a puno manje o tome tko će taj račun stvarno platiti?

Zašto se ne govori jasno o povratu otpada tamo odakle je došao, kada su za to ispunjeni uvjeti?

Zašto se ne govori o tome tko je bio pošiljatelj, tko je organizirao pošiljku, tko je zaradio i tko će snositi troškove?

ZAŠTO SE O OVOME NE GOVORI? Nije isto reći da će „Vlada sanirati otpad.“

i reći: „Država će osigurati da odgovorni preuzmu otpad, vrate ga gdje treba i snose troškove koji im prema zakonu pripadaju.“

To su dvije potpuno različite poruke.

Jer europska pravila predviđaju mehanizme za nezakonite pošiljke otpada, ili odjednom više nismo dio te EU, a jesmo kada ga se uvozilo?

EUR-Lex - 02024R1157-20250109 - HR - EUR-Lex https://share.google/Gkpu9pCu1Wq3ycilO

Pošiljke otpada - Okoliš - Europska komisija https://share.google/Ed0dUwAZkLK5PKG7Z

Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije Republike Hrvatske - Prekogranični promet otpadom https://share.google/QFUF1wvbLVIDrQlKK

izvor: Milan Kostelac

11/09/2026

Podržimo naše Našičane i potpišimo peticiju,
NE OTPADU u Slavoniju i Baranju.

Vlada Republike Hrvatske 10. rujna 2026. izglasala je odluku koja otvara prostor za dovoz opasnog otpada u Slavoniju i Baranju, a to je potez koji ne smijemo prihvatiti. Ova regija nije mjesto za tuđi opasni otpad, nego prostor u kojem ljudi žive, rade, obrađuju zemlju i odgajaju djec...

11/09/2026

Link na članak nalazi se u prvom komentaru! ✅

11/09/2026

*DOK BRUXELLES GOVORI O VRIJEDNOSTIMA, PARIZ I BEOGRAD RAČUNAJU MILIJARDE*

*Još jedna pljuska Plenkoviću i dokaz da je njegova vanjska politika čisti promašaj za hrvatsku i njen interes*.

Jedan podatak možda najbolje objašnjava posljednji susret Emmanuela Macrona i Aleksandra Vučića.

Prema podatku koji je iznio srbijanski premijer, čak 80 posto francuskih investicija na Zapadnom Balkanu nalazi se u Srbiji.

Francuski službeni podaci dodatno pokazuju razmjere tog odnosa. Već 2024. čak dvije trećine ukupne francuske trgovine sa Zapadnim Balkanom odnosilo se na Srbiju, a 2025. robna razmjena Francuske i Srbije dosegnula je 2,2 milijarde eura.

*U Srbiji posluje više od 100 francuskih kompanija s preko 12.000 zaposlenih. Tu su Michelin, Schneider Electric, Vinci, Suez, Lactalis, Tarkett i drugi*.

Vinci ima 25-godišnju koncesiju beogradskog aerodroma, Srbija je kupila 12 Rafalea vrijednih oko 2,7 milijardi eura, a francuski kapital i tehnologija uključeni su u metro, infrastrukturu, energetiku, gospodarenje otpadom i druge projekte.

Zato Macronov prijem Vučića samo dva dana nakon kontroverznog ispraćaja Ratka Mladića treba promatrati i kroz te brojke.

Bruxelles osuđuje. Europski čelnici govore o vrijednostima. Marta Kos otkazuje posjet Beogradu.

A Macron prima Vučića u Elizejskoj palači.

Jedno su europske deklaracije, a drugo nacionalni interesi.

Priča pritom nije ograničena na Francusku. EU je sa Srbijom potpisao strateško partnerstvo za kritične sirovine, baterije i električna vozila. Europa treba sirovine, nove dobavne lance i smanjenje ovisnosti o Kini, a Srbija je očito pronašla svoje mjesto u toj računici.

Istodobno Beograd preko EXPO-a 2027. i razvojnog programa „Srbija 2027“ vrijednog 17,8 milijardi eura i 323 projekta ubrzano gradi infrastrukturu i međunarodnu vidljivost.

Sve to otvara pitanje koje bi Hrvatska trebala ozbiljno shvatiti.

Pozicionira li se Beograd ponovno kao jedno od glavnih gospodarskih i političkih središta ovog dijela Europe, dok Zagreb polako gubi regionalnu inicijativu?

Hrvatska je članica EU-a, NATO-a, Schengena i eurozone. Andrej Plenković godinama gradi snažnu poziciju unutar europskih institucija i Hrvatska je povukla golem europski novac.

To treba priznati.

Ali nakon više od desetljeća članstva u EU-u moramo pitati: koliko smo tog političkog kapitala pretvorili u velike greenfield investicije, nove tvornice, tehnologiju, industriju, izvoz i desetke tisuća kvalitetnih radnih mjesta?

Hrvatska je imala gotovo idealnu poziciju da Zagreb postane politički i gospodarski most između Bruxellesa i jugoistoka Europe.

Danas postoji opasnost da tu ulogu ponovno preuzima Beograd.

Francuska tamo gradi poslove. EU vidi sirovine i industrijske lance. EXPO dovodi međunarodni kapital i političku pozornost. Srbija svoj položaj pretvara u konkretne projekte.

A Hrvatska je svoj europski uspjeh previše vezala uz europske fondove.

Fondovi su važni, ali nisu trajna gospodarska strategija.

Tvornice, tehnologija, proizvodnja, izvoz i međunarodni utjecaj jesu.

Zato prava vijest nije Macronovo rukovanje s Vučićem.

Prava vijest su milijarde koje stoje iza tog rukovanja.

I dok Bruxelles govori o vrijednostima, Pariz računa interese, a Beograd računa milijarde.

Vrijeme je da Hrvatska počne računati svoje.

*Ne protiv Srbije – nego za sebe*.

11/09/2026

Ako je zbrinjavanje dijela otpada iz Gospića u cementarama jedina mogućnost onda građani trebaju dobiti odgovore na nekoliko pitanja.
1. Zašto Fond nije nakon prvog propalog natječaja kontaktirao cementare?

2. Zašto se cementare nisu javile na nijedan natječaj koji je Fond objavio?

3. Zašto je cijena 2,5 p**a veća nego što inače cementare naplaćuju?

4. Zašto se ne vozi samo u cementaru koja je najbliža jer 650t cementara spali u svega četiri do najviše pet dana. Čemu voziti 420km u Našice kada je Koromačno od Gospića udaljeno 280km?

5. I u konačnici je li ovo samo uvertira u ono što slijedi a to je spaljivanja i ostalog otpada iz Gospića u hrvatskim cementarama?

Građani trebaju odgovore i jamstva a ne prazne fraze i floskule stranačkih poslušnika koji će napraviti sve da zadrže svoje pozicije

11/09/2026

Kaže da nije odškrinuo vrata.
I nije, demontirali su vrata on i šef.

Kako to da kaznene prijave za nelegalan otpad podnose građani i gradovi koji nisu pod HDZ-om, a ne inspekcija i ministarstvo?

I koliko je presuda doneseno zbog toga za sve prijave u zadnjih 5 godina?

11/09/2026

U potpunosti razumijemo, dijelimo i podržavamo opravdanu zabrinutost mještana okolice Našica i cijele Hrvatske koji ovdje žive i svakodnevno su izloženi sa problemima oko nečistog zraka. Iako Vas uvjeravaju da se radi o ne opasnom otpadu i količinama koje su male na regionalnoj razini, to ni najmanje ne umanjuje pravo naših mještana na zabrinutost, postavljanje pitanja i traženje jasnih odgovora.

Vi i mi ovdje živimo i imamo pravo znati što se događa u našem okruženju. Zdravlje naših mještana, sigurnost i zaštita našeg okoliša moraju biti na prvom mjestu.
Podrška mještanima Našica i okolice!

11/09/2026

POŠTOVANI GRAĐANI GRADA NAŠICA MOLIO BIH VAS DA SE 19. 9. 2026. U 10.00 SATI ( SUBOTA) OKUPIMO NA TRGU FRANJE TUĐMANA I IZRAZIMO NESLAGANJE SA DONEŠENOM ODLUKOM NAŠE VLADE O SPALJIVANJU OPASNOG OTPADA U NAŠIČKOJ CEMENTARI. U IME SVIH OBOLJELIH OD ZLOĆUDNIH BOLESTI MOLIM VAS DA DOĐETE U ŠTO VEĆEM BROJU JER SE TA OPAKA BOLEST MOŽE DESITI SVIMA NAMA. NIJE TO PROSVIJED NITI PROTIV CEMENTARE NITI PROTIV VLADAJUĆIH U NAŠICAMA NEGO PROTIV ZAGAĐIVANJA ZRAKA I ZA ZDRAVLJE SVAKOG POJEDINCA OD NAS.
PS. MOLIM DJELITE OBJAVU

10/09/2026

*ŠTO SE PRIČA U KULOARIMA*.
GDJE IMA DIMA, IMA I VATRE

U takvim kombinacijama pojavljuje se i jedno ime koje je danas poprilično sklonjeno iz velikog medijskog prostora, ali koje svojom gospodarskom i političkom biografijom ne treba zanemariti –*DAMIRA VANĐELIĆA*.

Po onoj staroj narodnoj – *gdje ima dima, ima i vatre*.
Ne znači to da je svaka priča koja kruži političkim kuloarima istinita. Ali kada se nekoliko događaja počne slagati jedan uz drugi, vrijedi barem postaviti pitanje što se zapravo događa.

Danas se politika više ne vodi samo u Saboru, na stranačkim skupovima i izbornim listama. Velik dio politike vodi se kroz televiziju, portale, društvene mreže i način na koji nam se svakoga dana serviraju informacije.

Mediji ne moraju građanima govoriti što da misle. Dovoljno je odlučivati o čemu će građani misliti.

Jedna se vijest može danima držati na naslovnicama, druga se može spustiti na dno portala. Jednom političaru može se dati deset minuta prostora, drugome minuta. Jedan problem može postati nacionalna drama, a drugi gotovo nestati iz javnosti.

To su odavno shvatile vlade, političke stranke, Europska komisija i veliki poslovni sustavi. Zato je pitanje vlasništva nad medijima puno ozbiljnije od obične kupoprodaje neke kompanije.

N1 DOBIVA NOVOG VLASNIKA

Upravo se zato vrijedi zaustaviti na događaju koji je prošao gotovo tiše nego što bi se očekivalo.

Alpac Capital portugalskog poduzetnika Pedra Vargasa Santosa Davida, koji već kontrolira Euronews, preuzeo je Adria News Network, odnosno medijsku grupaciju kojoj pripada i N1. Nakon preuzimanja uslijedile su i upravljačke promjene u dijelu regionalnih medija. Sam N1 tvrdi da promjena vlasništva neće utjecati na uređivačku politiku i profesionalnu neovisnost redakcije.

Vrijeme će pokazati hoće li tako i ostati.

Posebno je zanimljivo nešto drugo.

Hrvatska Vlada potvrdila je da se Vargas 30. srpnja u Banskim dvorima sastao s Andrejem Plenkovićem.

Prema informacijama koje je Vlada dala Nacionalu, razgovaralo se o Vargasovim investicijskim planovima, usklađivanju rada s hrvatskim Zakonom o medijima te njegovoj ambiciji za većom integracijom N1 s Euronewsom.

To više nije kuloarska priča. Sastanak se dogodio.

Zanimljivo je i da sastanak nije bio najavljen među službenim aktivnostima predsjednika Vlade niti je nakon njega objavljeno uobičajeno priopćenje. Upravo je zbog toga Sindikat novinara Hrvatske zatražio od Vlade dodatna objašnjenja: o čemu se razgovaralo, je li bilo riječi o poslovanju N1, kadrovskim promjenama, uređivačkoj politici ili mogućoj suradnji s državnim institucijama i tvrtkama.

Tu priča postaje politički zanimljiva.

PLENKOVIĆ I EUROPA

Već godinama se u političkim krugovima govori kako Andrej Plenković svoju političku budućnost ne vidi nužno samo u Hrvatskoj.

Njegove europske ambicije nikada nisu bile posebna tajna, ali posljednjih dana pojavila se mnogo konkretnija priča.

Nacional piše da Vargas u razgovorima sa suradnicima Plenkovića vidi kao mogućeg budućeg predsjednika Europske komisije.

Je li to Vargasova procjena, želja, političko pozicioniranje ili nešto ozbiljnije – danas nitko izvan tog kruga ne može odgovorno tvrditi.

Ali zanimljiva je kombinacija.

Čovjek koji kontrolira Euronews i upravo preuzima N1 sastaje se s hrvatskim premijerom, govori se o povezivanju N1 i Euronewsa, a istodobno se pojavljuje priča o Plenkovićevoj europskoj budućnosti.

Možda je sve slučajnost.

A možda se iza brda ipak nešto valja.

PLENKOVIĆU SE U HRVATSKOJ JUHA ZABIBERILA

Problem za premijera jest što mu politička situacija kod kuće više nije tako komotna kao prije nekoliko godina.

Nedavni veliki prosvjed zbog otpada u Lici pokazao je da se prag tolerancije dijela građana mijenja. Deseci tisuća ljudi izašli su na zagrebački Trg bana Jelačića. To više nije nezadovoljstvo koje se može promatrati samo kroz komentare na društvenim mrežama.

U takvim okolnostima sasvim je normalno da počinju i razgovori o tome što poslije Plenkovića.

*Ako samo malo dublje razmislite, jasno je da neka vijest može, ovisno o potrebi, biti utišana ili proširena, ovisno o tome kako kome odgovara*.

Naravno, u javnosti se uvijek nešto i šuška, a svjedoci smo da posljednji događaji u *Hrvatskoj u određenoj mjeri ne idu u prilog premijeru Andreju Plenkoviću*.

Već duže vrijeme priča se da Plenković nakon premijerske fotelje ima i europske aspiracije, i to prema vrlo visokoj funkciji. Naravno da sve to ovisi i o stanju u državi te političkoj poziciji koju danas obnaša.

No ovaj put čini se da se njegova fotelja značajnije poljuljala, kako na državničkoj poziciji, tako i unutar same stranke. *Prag tolerancije dijela građana očito se promijenio*.

U političkim kuloarima zato su počele kružiti različite priče, pa čak i varijante mogućeg odstupanja s premijerske pozicije pod određenim uvjetima.

Naravno, u svakoj velikoj stranci postoje različite struje, interesi i ljudi koji raspolažu različitim informacijama. Ako bi do promjene doista došlo, za HDZ bi ključno pitanje bilo kako provesti prijelaz uz najmanju moguću političku štetu.

A tu je vrlo bitna i budućnost Hrvatske.

*Svi smo svjesni snage HDZ-a i infrastrukture stranke koja desetljećima ima ogroman utjecaj na upravljanje državom*. Zato svaka ozbiljna promjena na njegovu vrhu automatski otvara prostor za potpuno novo preslagivanje političke scene.

Već su počela i naklapanja o različitim varijantama u slučaju novih izbora.

U posljednje vrijeme na desnici je najviše prostora pokušao osvojiti *MOST* , pa se u kuloarima spominju različite mogućnosti povezivanja desnih stranaka kako bi se smanjila mogućnost povratka lijevih stranaka na vlast.

Ali ni oporba ne miruje. I njezino moguće okrupnjavanje sve se više čuje u javnosti.

Bez obzira na političku težinu predsjednika Zorana Milanovića, *SDP nikako da se potpuno oporavi*, dok mu sve veći dio medijske scene uzima *MOŽEMO*.

*Možemo je očito vrlo dobro shvatio važnost medija*. Tomislav Tomašević uglavnom nastupa mirnije i kontroliranije i skriven iza ženskih suknjica, dok njegove stranačke kolegice preuzimaju puno glasniji dio političke i medijske borbe. Za sada im ta podjela uloga očito donosi veliku vidljivost.

No vratimo se medijima.

Kako smo rekli na početku, *iza brda se možda valjaju puno veće stvari*, a kada govorimo o politici, velikom kapitalu i medijima, teško je potpuno odvojiti jedno od drugoga.

U središtu ove priče sada su *N1, Euronews i Pedro Vargas David*.

N1 je vrlo utjecajan medij i u Hrvatskoj i u Srbiji. Nedavno se čak šuškalo da iza preuzimanja N1 na neki način stoji Aleksandar Vučić, no takve tvrdnje nisu potvrđene.

Ono što danas znamo jest nešto drugo: *Alpac Capital Pedra Vargasa Davida, koji već kontrolira Euronews, preuzima medijski sustav kojem pripada N1*.

A upravo se Vargas sastao i s Andrejem Plenkovićem.

Naravno, bez komunikacije s vlastima teško prolaze veliki poslovni i investicijski poslovi. Takvi sastanci sami po sebi nisu ništa neobično.

Ali u politici se uvijek gleda i širi kontekst.

*Novi vlasnik N1 već kontrolira Euronews, govori se o većoj integraciji tih medijskih sustava, sastaje se s hrvatskim premijerom, a istodobno se ponovno pojavljuju priče o Plenkovićevim europskim ambicijama*.

Je li sve to slučajnost ili se iza kulisa priprema nešto mnogo veće, uskoro ćemo vidjeti.

Neke se stvari, baš kao i dobra juha, moraju dugo kuhati.

A istu će juhu na kraju narod morati kušati i konzumirati, kakva god bila.

Za sada se Andreju Plenkoviću ta politička juha poprilično zabiberila.

*Hoće li mediji uspjeti ublažiti taj ljuti okus i hoće li povezivanje N1 i Euronewsa na bilo koji način imati utjecaja na Plenkovićev mogući europski put – tek ćemo vidjeti*.

Da cijela priča bude zanimljivija, u političkim kuloarima već se šuška i o mogućim nasljednicima unutar HDZ-a.

*Spominju se imena poput Gordana Jandrokovića, Ivana Anušića, Tome Medveda, ali u različitim kombinacijama pojavljuje se i ime bivšeg ministra financija Zdravka Marića* koji je navodno bio i uvjet Andreja plenkovića za njegovu sigurnu odstupnicu.

Priča se i o snazi, ali i manjkavostima Mosta te mogućem okupljanju dijela desnice i centra.

U takvim kombinacijama pojavljuje se i jedno ime koje je danas poprilično sklonjeno iz velikog medijskog prostora, ali koje svojom gospodarskom i političkom biografijom ne treba zanemariti –*DAMIRA VANĐELIĆA*.

A ni liberalni centar možda neće ostati po strani.

Po kuloarima se govori i o mogućem *okupljanju liberalnih i centrističkih opcija, pri čemu se ponovno spominje Radimir Čačić*, čovjek koji se, bez obzira na godine, očito još ne namjerava potpuno oprostiti od politike.

Koliko u svim tim pričama ima stvarnosti, a koliko političkog ispitivanja terena, pokazat će vrijeme.

Ali upravo zato vrijedi pratiti ne samo ono što političari govore pred kamerama nego i *tko kupuje medije, tko se s kim sastaje, tko dobiva medijski prostor i koja se imena iznenada počinju pojavljivati u političkim kuloarima*.

Jer velike političke promjene gotovo nikada ne počinju službenim priopćenjem.

Najprije se razgovara.

Onda se šuška.

A tek poslije javnost dozna što se zapravo kuhalo.

*Zato ona stara narodna možda i danas najbolje opisuje situaciju: gdje ima dima, ima i vatre*.

B.M.🇭🇷