04/06/2026
Nove Vladine mjere protiv inflacije, ili kako spasiti državu od apartmana s bračnim krevetom!? 😡😳😤
Vlada je konačno odlučila stati na kraj inflaciji. Nakon godina lutanja, analiza i ekonomskih rasprava, čini se da je pronađen pravi krivac. Nisu to cijene energenata, nisu globalni poremećaji na tržištu, nisu ni trgovački lanci. Ne. Krivac je pronađen među najopasnijom skupinom stanovništva – paušalcima i malim iznajmljivačima.
Posebno onima u turizmu, toj beznačajnoj gospodarskoj grani koja Hrvatskoj donosi tek poneki euro.
Jer što je sitnih 50 eura više poreza po ležaju? Zapravo, nije ni po ležaju nego po osobi koja bi teoretski mogla spavati u apartmanu. Hoće li ona doista doći ili neće, manje je važno.
Država, naime, ne voli prepuštati stvari slučaju.
Tako je bračni krevet odjednom postao porezna jedinica od 300 eura. Ne zato što u njemu spavaju dvije osobe, nego zato što bi mogle spavati dvije osobe.
Jednako vrijedi i za kauč na razvlačenje u dnevnom boravku. Jer tko zna kakve mračne planove kuju ti iznajmljivači.
Možda žele gostima ponuditi dodatni komfor. Možda čak i omogućiti obitelji da zajedno boravi u apartmanu. Takve stvari valja na vrijeme obeshrabriti.
Tako će apartman u kojem tijekom cijele godine možda boravi samo jedan bračni par sada uredno biti oporezovan kao da svakog dana radi punim kapacitetom.
Naravno, uvijek će se naći netko tko će reći da je 600 eura poreza sitnica. „Pa to vam je tjedan dana sezone“, reći će. I bit će potpuno u pravu – pod uvjetom da goste i dalje pronalazimo na autobusnim kolodvorima, trajektnim pristaništima ili uz cestu s kartonskom tablom „Zimmer frei“.
Danas, međutim, postoji jedan mali detalj koji se zove Booking. On gostu često daje desetak posto popusta, a od iznajmljivača uzima petnaest posto provizije. Tako od cijene koju gost plati iznajmljivaču ostane otprilike tri četvrtine iznosa. To je, doduše, samo početak računice.
Jer tada na scenu stupa država sa svojim skromnim potrebama. Tu je PDV na proviziju Bookinga, onih simboličnih 25 posto, koji se svakog mjeseca slijeva u državni proračun. Tu su i turističke članarine i razne naknade koje se obračunavaju na ukupan promet, ne na ono što je stvarno sjelo na račun iznajmljivača.
Dio tog novca odlazi turističkim zajednicama. Što točno iznajmljivač za njega dobiva, osim aplikacije eVisitor, ostaje jedna od većih hrvatskih turističkih misterija. A ni ta aplikacija nije uvijek potpuno besplatna ako želite koristiti sve njezine mogućnosti.
No ne treba biti sitničav. Kad se čovjek već toliko obogati u ta dva ljetna mjeseca, red je da nešto i vrati zajednici.
Država također dobro zna da turisti na Jadran ne dolaze zbog mora, sunca, gastronomije ili odmora. Oni prvenstveno dolaze gledati HRT. Teško je drugačije objasniti zašto iznajmljivači plaćaju RTV pristojbu tijekom cijele godine. Jer nikad se ne zna – možda se neki Nijemac usred siječanjske bure zaputi na obalu samo kako bi u miru apartmana pogledao večernji program nacionalne televizije.
A kad već toliko borave u apartmanu, logično je pretpostaviti da proizvode i ogromne količine otpada. Koliko se otpada stvarno odveze manje je važno. Turistička tarifa postoji upravo zato da nas poštedi nepotrebnih pitanja.
Naravno, tu su i troškovi čišćenja. Danas čišćenje apartmana često stoji 50, 60, 70 ili više eura. Tržište je učinilo svoje. Nedostaje radne snage, a zakon pon**e i potražnje vrijedi za sve. Osim, čini se, za iznajmljivače, jer se nekako podrazumijeva da njima novac pada s neba.
U javnosti se često stvara dojam da su sve apartmane ostavili bake i djedovi, da nitko ne ulaže u održavanje, obnovu, namještaj, klimatizaciju, posteljinu, ručnike, perilice, bojlere ili internetske veze. Nitko ne čisti, ne pere, ne servisira, ne odgovara na poruke, ne dočekuje goste u ponoć, ne šalje upute za dolazak, ne objašnjava gdje se parkira, gdje se kupa, gdje se jede i gdje se kupuje kruh nedjeljom.
Iznajmljivač, prema toj popularnoj predodžbi, samo otvori vrata, primi novac i zatim ostatak godine provede bezbrižno poput kakvog rentijera iz romana 19. stoljeća.
Možda je stvarnost ipak nešto drukčija.
Ali ako je suditi prema najnovijim poreznim rješenjima, izgleda da je Vlada čvrsto uvjerena kako se upravo između bračnog kreveta i kauča na razvlačenje krije ključ hrvatske inflacije.
Doduše, bilo bi zanimljivo jednom provjeriti i onu drugu mogućnost — da se nakon svih tih novih poreza, nameta i poskupljenja ipak ustanovi jača li takva politika inflaciju ili je doista suzbija. Jer ako svaki novi trošak na kraju završi ugrađen u cijenu smještaja, postoji neugodna mogućnost da se protiv inflacije borimo upravo njezinim hranjenjem.
Ali to su već nijanse. A nijanse, kao što znamo, često samo nepotrebno kompliciraju velike državne pobjede.
Naša je Vlada, međutim, okrenuta budućnosti. Toliko okrenuta budućnosti da joj ponekad poneki detalj iz prošlosti jednostavno promakne.
Jedan od tih detalja jest i razlog zbog kojeg je uopće uveden paušalni porez za male iznajmljivače.
Danas se često stvara dojam da je paušal nekakva povlastica koju država velikodušno poklanja iznajmljivačima. A zaboravlja se da je upravo taj sustav svojedobno uveo red ondje gdje je desetljećima vladao kaos. Ljudi više nisu imali razloga skrivati goste, izbjegavati prijave ili tražiti rupe u sustavu. Porez je bio jednostavan, predvidiv i dovoljno razuman da ga većina bez pogovora plati.
Jer većina ljudi nema problem s porezima. Ljudi imaju problem s osjećajem da ih se kažnjava zato što rade.
Upravo su ti mali iznajmljivači, raspršeni po cijeloj obali i otocima, godinama gradili ono što danas nazivamo hrvatskim turističkim uspjehom. Ne reklamnim kampanjama, ne strategijama iz uredskih prezentacija i ne konferencijama u hotelima s pet zvjezdica, nego svakodnevnim radom.
Konkurencija ih je tjerala da budu ljubazniji od susjeda, da urede još jednu sobu, kupe bolji madrac, zamijene staru klimu, posade cvijeće ispred kuće ili provedu pola noći dopisujući se s gostom koji ne može pronaći apartman.
I svi su od toga imali koristi.
Gosti su dobivali bolji smještaj. Mjesta su dobivala više sadržaja. Država je dobivala više poreza. Turističke zajednice više članarina. Trgovine više kupaca. Restorani više gostiju.
I hrvatski je turizam rastao.
Zanimljivo je da taj rast nisu prvenstveno stvorili veliki hotelski lanci, od kojih su mnogi danas u stranom vlasništvu. Stvorili su ga domaći ljudi koji su zarađeni novac uglavnom trošili upravo ondje gdje su ga i zaradili – u Hrvatskoj.
Hotelijeri, naravno, nisu problem. Oni su strateški partneri. Dugoročni investitori. Nositelji razvoja. Upliv stranog kapitala. Tako barem piše u brošurama.
A što od toga u praksi ostaje lokalnoj zajednici?
Turist koji većinu vremena provodi unutar hotelskog kompleksa, doručkuje u hotelu, ruča u hotelu, večera u hotelu, pije u hotelskom baru i tek povremeno izađe do grada kupiti sladoled ili platiti parkiranje.
Ni radna mjesta više nisu ono što su nekada bila. Za plaće koje se n**e u dijelu turističkog sektora sve je teže pronaći domaće radnike pa ih sve češće popunjava uvozna radna snaga.
No to ne umanjuje status hotelskih sustava. Oni ostaju svojevrsne svete krave hrvatskog turizma. Njih se promatra s poštovanjem. Njima se pišu strategije. Njima se prilagođavaju planovi razvoja. A kada sezona završi, dio njihove dobiti uredno krene na put prema inozemstvu. Za razliku od novca malih iznajmljivača, koji najčešće ostaje ovdje i završava u domaćim trgovinama, obrtima, uslugama i novim ulaganjima. No očito je mnogo opasniji novac koji ostane u Hrvatskoj od onoga koji iz nje bezbrižno ode.
Ostaje zato pitanje zašto se onda male iznajmljivače promatra kao problem koji tek treba riješiti?
Čak se sve to svojevremeno pokušalo predstaviti kao razvoj elitnog turizma. Što god taj pojam danas značio.
Ponekad se čovjek ne može oteti dojmu da bi idealna budućnost, barem prema nekim zamislima, izgledala ovako: mali iznajmljivači zatvaraju svoje apartmane, odlaze raditi sezonu u velike hotelske sustave, a zimu provode čekajući novu sezonu i poneki natječaj Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.
Jer, očito, dovoljno su učinili za hrvatski turizam. Sada je vrijeme da netko drugi preuzme kormilo.
A onih tjedan dana rada malog iznajmljivača za državu, s početka ove priče, na kraju lako postane dva tjedna. Nekima i tri.
A ministar će na to nehajno poručiti: neka rade koji dan dulje.
I u pravu je.
Nije problem, dragi ministre. Hrvatski su iznajmljivači navikli raditi. Vrlo bi rado oni radili i koji dan dulje. Dapače, radili bi oni i koji mjesec dulje. Mnogi bi s veseljem radili svih dvanaest mjeseci u godini i platili državi još više poreza nego danas.
Kad bi bar mogli.
Kad bi ista ta država učinila nešto da sezona traje dulje od nekoliko ljetnih tjedana. Kad bi se ozbiljno radilo na cjelogodišnjem turizmu. Kad bi se barem dio energije uložen u osmišljavanje novih nameta usmjerio prema stvaranju uvjeta za dulji rad i veće prihode.
Ali to je već složenija priča.
Mnogo je jednostavnije izračunati novi porez na bračni krevet nego dovesti gosta u listopadu. Lakše je oporezovati kauč na razvlačenje nego osmisliti sadržaj zbog kojeg bi netko došao u veljači. Za to već treba vizija, rad i rezultati.
A rezultati su nezgodna stvar. Njih je ipak teže naplatiti od poreza.
No postoji još nešto što bi možda vrijedilo razumjeti.
Iznajmljivačima zapravo ne smeta rad. Ne smeta im ni porez. Većina ih ga uredno plaća desetljećima.
Ne smetaju im čak ni brojna davanja, naknade, članarine, pristojbe i svi oni kreativni financijski izumi koji se s vremena na vrijeme pojave pod nekim novim imenom.
Ono što im smeta jest bahatost.
Smeta im kada se njihov rad prikazuje kao nešto bezvrijedno. Kada ih se predstavlja kao problem koji treba riješiti umjesto kao ljude koji su desetljećima stvarali jednu od rijetkih gospodarskih grana u kojoj je Hrvatska doista uspješna.
Smeta im kada im netko iz udobnosti ministarskog ureda poruči da jednostavno rade još malo više.
Jer oni već rade.
I zato, dragi ministre, nije problem ni rad, ni porez, ni još jedan novi namet.
Problem je što je bahatost jedino što su mnogi od vašeg ministarstva uspjeli dobiti za sav novac koji su godinama u njega uplaćivali.
A to je, priznat ćete, prilično skup proizvod.
