Jagul Wine Cellar, Imotski (2026)

13/09/2026

Na poleđini razglednice izdavača Poljoprivrednog dobra "Vinarija Imotski" sljedeći je tekst: Plantažni vinogradi 110 ha, Vinarija kapaciteta 710 vagona, Dovoz grožđa u vinariju, Mehanizacija u vinariji.
Ovakve su razglednice 1960-ih i 1970-ih godina imale snažnu propagandnu ulogu, slaveći uspjeh lokalne industrije, razvoj autohtonih sorti poput Kujundžuše te gospodarski napredak dalmatinskog zaleđa. Razglednica sa tekstom na talijanskom jeziku poslana je 6. rujna 1963. godine iz Imotskog gospođi Eciji Duboković u Jelsu, otok Hvar.
Fotograf je ing. Vanja Žanko, iznimno važna i svestrana osoba za povijest dalmatinskog vinarstva i agronomije. Ing. Vanja Žanko bio je ugledni agronom (pariški student) koji je imao ključnu ulogu u poslijeratnoj modernizaciji vinarstva u Dalmaciji. Između ostalog, on je osmislio, projektirao i nadgledao izgradnju tada najsuvremenije vinarije u Hrvatskoj – one u Starome Gradu na Hvaru (građene od 1948. do 1960. godine). Uz svoj primarni inženjerski i stručni rad, ing. Žanko je imao izrazit talent za fotografiju i film. Zahvaljujući njegovu oštrom oku i tehničkom znanju, nastale su brojne reportažne i dok*mentarne fotografije koje su pratile: Izgradnju i rad modernih vinarija i pogona diljem Dalmacije, pa tako i Vinarije Imotski.

Razglednica u obiteljskoj arhivi

10/09/2026

Poljica 1911. godine, đaci pred Pučkom školom prije 115 godina.
Škola je u Poljicima od 1876, bila prvo u kući Žarković, a zatim u kući Zujić. Prvi učitelj škole u Poljicima bio je Augustin Zuviteo (1856.-1928.) rođen u Splitu 1856. godine. Zuviteo je završio Učiteljsku školu u Arbanasima 1876 godine, a nakon završetka školovanja raspoređen je za učitelja u Imotska Poljica, gdje je javna pučka škola otvorena 1876. godine. Učionica i učiteljeva soba bile su smještene na tavanu iznad štale, a učionica je bila mračna i zagušljiva bez dovoljno prozora.
S učiteljem Zuviteom u Poljicima je živjela i majka Jelka, a u dopisu Kotarskom školskom vijeću od 19. kolovoza 1879. učitelj navodi kako mu je stara majka "prisiljena nagucati se u sobi smrada i vlage sčega ju svako malo spopadaju razne bolesti osim kostobolje koju je ovdje stekla te je nemilo mori". Zuviteo je prijateljevao sa ocem velikog hrvatskog pjesnika Tina Ujevića, Ivanom Ujevićem koji je nakon završetka školovanja u Arbanasima 1877. godine raspoređen za učitelja u Lokvičiće. Mladi su se učitelji družili sve do 1880. godine, kad Zuviteo završava službu u Poljicima, a prijateljstvo je nastavljeno i kasnije. Po svjedočenju potomaka učitelja Zuvitea pjesnik Ujević dobio je ime upravo po njemu, a trebao mu je biti i k*m na krštenju, no bio je spriječen doći u Vrgorac. Augustin Zuviteo umro je 1928. godine u Dubrovniku gdje je do umirovljenja bio ravnateljem Preparandije. Prvi Poljičanin koji je službovao kao učitelj u Poljicima bio je Petar Domljan (l893-l926) koji je završio Učiteljsku školu u Arbanasima 1912. i te je iste godine 1. listopada nastupio kao učiteljski kandidat u Poljicima, gdje ostaje do 1920. godine. Iza njega kratko vrijeme je službovao kao učitelj Ante Luka Zujić. Petar Domljan je nastavio studij na VPŠ u Zagrebu, zatim bio profesor i od 1923, ravnatelj Građanske škole u Imotskom. Bio je prvi predsjednik podružnice Jadranske straže u Imotskom, osnovane l923. Petar je nesretnim slučajem stradao, jer se u lovu napio vode iz bunara i dobio tifus od kojeg je umro 1926. godine.

Razglednica u vlasništvu Roberta Kavazavića objavljena je u monografiji "Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije" (2018.) autora Igora Goleša.

08/09/2026

Uz početak nove školske godine Pučka i Građanska škola u Imotskom 1915. godine, nakladnik razglednice na kojoj je konačni izgled školske zgrade dugogodišnji je imotski Načelnik i inicijator gradnje Josip Tripalo. Mletačka vlast prvu javnu školu pri imotskom samostanu osnovala je 1798. godine, a dolaskom francuske vlasti potiču se privatne škole. Prva pučka muška škola u Imotskom započela je radom 1807. godine, a učitelji su uglavnom svećenici franjevci. Austrijska vlast odlučuje 1832. osnovati državnu osnovnu školu i u Imotskom, čiji se rad priznaje 1836., učitelj je i dalje svećenik Pietro Piotti, koji je učiteljevao od 1831. do 1842. godine. a Državna osnovna škola -„Glavna početna učiona u Imotskom“ otvorena je 1869. godine u kući Vuković na Pjaci. Prvi učitelj bio je Pavao Bezić (ujak dr Josipa Mladinova), a s njim je radio i učitelj Nikola Stipančić. U istoj kući 1874. godine otvorena je i škola za žensku djecu. Iz kuće Vuković škola je selila u kuću Grubišić, a zatim u kuću Marče do 1911. godine odnosno do izgradnje skolske zgrade. Školska zgrada je građena od 1909. do 1911. godine te "Skrblju općine i ljubitelja prosvjete svečano blagoslovljena i otvorena dne 4. listopada 1911. godine". U istoj zgradi ustanovljena je 1941. godine Gimnazija koja je djelovala do 1946. godine kada je odlukom tadašnjih vlasti prestala s radom, a ponovno je uspostavljena 1952. godine. Prvi ravnatelj Građanske škole bio je nadučitelj Anđeo Bitanga (1863-1942), a prvi ravnatelj Gimnazije bio je prof. Petar Vrdoljak (1900.-1944.), ubijen u Zagvozdu. Među prvim zaslužnim imotskim učiteljima bili su: Pavao Bezić, Martin Pera, Ivan Bulić, Stanko Margetić, Duško Vlajčić, Ante Markota, .Petar Perić (nečak Don Josipa Vergilija Perića)...Prve poznate učiteljice bile su: Ruža Gentilini, Kornelija Murvar, sestre Jelka Kalafato Domljan i Marija Kalafato Benković, Marija Dijaković Franceschi, Marija Petričević. Ita Nikolić...

Don Slavko Kovačić (2020) Iz povijesti škola i odgojnih ustanova u Dalmaciji (dio teksta)

Razglednica u obiteljskoj arhivi

06/09/2026

Pjaca, 1932. godine, pogled prema zapadu i kući Benzon izgrađenoj potkraj 19. stoljeća, najljepšem primjeru secesijske arhitekture u Imotskom. Na pročelju kuće naknadno oźbukanim 1911. godine stilizirane su valovite biljne i cvjetne linije izrazite dekorativnosti, što je obilježje tog stila s kraja 19. stoljeća. U vrijeme kad je izgradena, kuća je bila vlasništvo obitelji Vučemilović, ali je ženidbenim vezama preko Katarine Vučemilović prešla u vlasništvo obitelji Benzon, doseljene iz Vranjica. Nekada jednostavna kuća, kompletno je restaurirana, a secesijska fasada izrađena je krajem 19. stoljeća prema nacrtu arhitekta Radoša. Kuća je zaštićeno kulturno dobro, jedna je od najljepših građevina u gradu te je evidentirana ų stručnoj literaturi kao izvrstan primjer secesijskoga graditeljstva.
U kući se nalazila trgovina tekstilom Vicka L. Pervana, trgovca iz Zadvarja.

Maja Delić Peršen -Suzana Budimir (2007) Imotski u razglednici

03/09/2026

Umro je Ivan Gudelj, veliki čovjek i nogometna legenda. Rođen je u Imotskom od oca Marijana i majke Ane rođ. Gudelj 21. travnja 1960. , a umro u Zagrebu 2. rujna 2026. Odrastao je u Zmijavcima gdje je u djetinjstvu bio ministrant u župnoj crkvi Svih Svetih. Kao statist glumio je seosko dijete u jednom prizoru serije Prosjaci i sinovi. Zanimljivo je da je Ivan razmišljao o odlasku u svećenike zajedno sa cjeloživotnim prijateljem fra Vinkom Gudeljem, župnikom u Prološcu , ali kako je sam izjavio ipak se odlučio za nogomet. Nogomet je počeo igrati u Mračaju iz Runovića, odakle je u dobi od 15 godina stigao u Hajduk. Iznimno skroman i povučen momak iz Imotske krajine trenirao je do iznemoglosti te je već sa 17 i pol godina debitirao za prvu momčad Bilih, a zbog svoje snage, radijusa kretanja i taktičke zrelosti brzo je postao nezamjenjiv. Početkom 1980-ih izrastao je u jednog od najboljih igrača Hajduka i tadašnje lige. Ivan Gudelj bio je kapetan Hajduka i najmlađi kapetan u povijesti reprezentacije bivše države, igrao je na Svjetskom prvenstvu 1982. u Španjolskoj te Europskom prvenstvu 1984. u Francuskoj. Posljednju utakmicu odigrao je 13. rujna 1986. godine u Splitu. U 75. minuti utakmice kapetan bijelih srušio se na travnjaku ne pokazujući znakove teže ozljede. Dok su ga iznosili s travnjaka, splitska publika mu je zviždala zbog "simuliranja".
Jednog od najboljih nogometaša svoje generacije, kapetana, lidera i igrača svjetske klase kojem je samo nebo bila granica spriječila je bolest što je bio nemjerljiv gubitak za Hajduk te hrvatski nogomet.
U Ivanovoj biografiji "Hajdučka priča" Blaža Duplančića ovako je opisana drama velikoga nogometaša:
"Ivan je tada doživio šok kakav se teško može opisati. Nije ni vikao, ni jecao. Hvatao se za glavu i činio neke nesuvisle pokrete rukama. Bio je kao u nekome bunilu. Danima je poslije bio u šoku. Ništa mu se nije jelo, nije želio sjediti za stolom s drugima i želudac bi ga počeo boljeti od gladi. Riječi utjehe, pa makar dolazile i od najbližih, parale su mu dušu...".
Ivana Gudelja, viteza Imotske krajine cijeli život kao da je pratila neka zla kob nanoseći mu goleme ožiljke na duši. Starija sestra Ljiljanka Ljilja kao djevojčica doživjela je nesreću i gotovo oslijepila, njena kćer je poginula, supruga Mirjana preminula je u 45. godini života, a Ivan, jedan od najnadarenijih igrača koje je Hajduk ikada imao, sa samo 26 godina morao je nogometu reći zbogom. Umjesto u madridskom Realu, Ivan je zbog hepatitisa B završio u bolesničkoj postelji. Karijeru je okončao u suzama, zaustavljen na vrhuncu karijere, kao jedna od najvećih nadolazećih europskih nogometnih zvijezda. Zvali su ga Beckenbauer iz Zmijavaca.
Gostujući u jednoj TV emisiji Ivan je izjavio: ”U mojoj obitelji je nažalost i bolesti i smrti, ali to jednostavno prihvatiš. Tako i s prekidom nogometne karijere. Nikad se nisam pitao zašto se to meni dogodilo. Znate postoje i gore stvari kod obitelji i moramo razumjeti da nismo sami na svijetu, vjera u Boga me izvukla!.Izgradio sam sebe duhovno, završio sam fakultet u 42. godini. Svaki ispit da ne padnem u depresiju mi je bio posebna radost, a diploma posebno ushićenje kao da sam osvojio neki trofej…"
Nakon naglog okončanja igračke karijere, diplomirao je kineziologiju i uspješno radio kao trener. Kao instruktor za Dalmaciju Hrvatskog nogometnog saveza regrutirao je brojne proslavljene hrvatske reprezentativce. Darijo Srna, Luka Modrić, Ivan Perišić, kao i Ivica Olić, Niko Kranjčar, Vedran Ćorluka..., svi oni prošli su kroz majstorske Gudeljeve ruke, stasajući u vrhunske svjetske nogometne klase.
Oženio se za Mirjanu Čaljkušić Ivanović iz Imotskog 1988. godine. Vjenčani k*m bio mu je Ivica Todorić. Mirjana je bila nesuđena pjevačica Magazina no kako je bila u trećem mjesecu trudnoće, nije prihvatila ponudu. Bila je posvećena samo obitelji.Preminla je sa samo 45 godina, 2015. godine izgubivši bitku s teškom bolesti..U braku su rođene kčeri Ivana i Đana. Ivana Gudelj Tešija uspješna je glumica u Gradskom kazalištu mladih u Splitu, majka je kćeri Noemi i Grete, a mlađa kći Đana nedavno se udala. Prije tri godine sklopio je brak s partnericom Majom Kovačević.
Ivan Gudelj mnoge je dotaknuo svojim životom, brojni ljudi ga pamte s ljubavlju, a njegova znanja, vrijednosti i ljudskost nastaviti ce živjeti kroz generacije koje je odgajao....

Ivane, veliki sine Imotske krajine počivaj u miru Božjem u zemlji svojih pradidova!

Anamaria Marušić Tonković

30/08/2026

Prije 89 godina na današnji dan, 30. kolovoza 1937. rodio se legendarni Imoćanin Josip Braco Zen (1937-2025) koji je i umro u rodnom gradu prije 9 mjeseci, 30. studenog 2025.
Dobri duh Imotskog i čuvar Modrog jezera, prijatelj vila i vilenjaka, Imoćanin satkan od ljubavi i kamena bio je i ostao do kraja neizmjerno topli čovjek otvorenog srca.
Braco je tijekom godina napisao mnoge divne tekstove iz prošlosti Imotskog i starim Imoćanima ovdje objavljene te sam izuzetno počašćena da je svoj posljednji tekst koji se niže navodi iako teško bolestan i sa velikom mukom napisao baš za ovu stranicu. Hvala Ančice i Tornada!

NEKI DODACI VEĆ DAVNO OPJEVANI IZ PROSTRANSVA MODROG jEZERA

Ovi dodaci možda nikad nisu objavljeni za javnost, a možda se na njih nitko ne bi osvrnuo od današnjeg brzoživućeg svita. Kako god Jezero je pružalo prirodnu lipotu, čudo prirode oduzimalo je dah ili udahnjivalo međutim toliko toga je još nedorečeno i neponuđeno. Mogu početi od moje generacije 1937-38., igrama nismo oskudijevali ili smo ih izmišljali ili kopirali ali je većinom bivalo živo. Sve bi bilo da nije kod nas najveći izazov bio u Modrom jezeru i najbližoj njegovoj ponudi, a što su nam stariji više zabranjivali, toliko je uvik uz gušt bilo uteći i sakriti se. Bilo je lipo pitomo lito, kupanje, nije se čekalo nakon ručka podrignuti, da te tata legne za poslijepodnevni odmor. Gačice, bosi tabani i tko će prije do vode. Marende nisu bile u ponudi jer ne bi ništa ostalo makar smo brzo stizali do vode, često je i to bilo sporo pa su bili gušti tko će brže svladati veleslalom niz gomilu, istina na bazaranskoj strani. To je loše iskusio Pere Ujević, sin prof. Ante Ujevića. Kako se zaletio na pola staze se zakoturao i sa velikim ozljedama bio iznešen iz Jezra za cilo lito! Drugi tragičan slučaj je došao nakon što su prošle tri, četiri generacije. Slalom nije pristajao pa je ružno platio mali Josip, Mile Barunova kada su glavni spasitelji bili braća Teo-Tusa i Petar- Padež Čelan uz pomoć Mile Čelana Fratrova koji su ga u teškom stanju odveli do Doma zdravlja. Primat na ovoj stazi dugo je držao Karmelo Poštenjak, a sada čini mi se nepobjediv je, neustrašivi Jale LIpoglavšek. Nažalost, bazaranska strana je većim dijelom obrasla dračom i malinom pa je još dostupna vodenim putem. Lipo je viditii kad se kroz šikaru provlači nekolicina glavica dice Stipe Čelana, a kroz Vukodlakov koridor Zoran Mustapić i ekipa. Tragična priča Modrog jezera ovdje ne završava jer znatiželja je uvik bila skupo plaćena. U Modrom jezeru bila je pećinica (i sad je) između tvrđave i Dinkove pećine, to je više malo veća rupa, jako nepristupačna. Tada je nekome palo u glavu da se tu skriva vilino zvonce te se to brzo proširilo među dicom. Jednog kobnog dana odluče dva odvažna momčića spustiti se u pećinu bez iskustva, ali nestrašivost jezerska koštala je smrtnim ishodom. Jedan drugom je dodavao ruke, ali Frane Vrdoljak jedini sin matere Marije, završio je u provaliji dubokoj 80 metara. Drugi je imao sreće i doživio je duboku starost. Mladim životom platio je i Joško Divić survajući se u modri bezdan sa Male vidilice. Ovom ću dodati jedan zanimljivi podatak da je jedan izvjesni Colo Kuzman baš u toj pećini našao sigurnost prid žandarima…..Mislim da mi je samo ovo ostalo neispripovidano. Ako san šta zaboravio, neka pripovidaju drugi…..

Braco Zen gđi. Anamariji, kolovoza 2025. godine

26/08/2026

Ledenica, prostorija sa masivnim hrastovim vratima u podrumima kuće Radovinović Jagul u Imotskom u kojima je ljeti za velikih vrućina sa temperaturom od 16 °C ugodno hladno. U ledenici su se pohranjivali blokovi leda koji su zamotani u bukovo lišće uz pomoć magaraca dopremani sa Biokova. Na taj način bilo je moguće i prije više od 130 godina ljeti raditi sladoled i druge hladne slastice kao i hladiti vodu i vino.
Brojne ledenice u središnjem dijelu Biokova imale su veliko značenje za lokalno stanovništvo u vrijeme prije hladnjaka. Biokovski ledari iz njih su vadili ledene blokove, oblagali ih bukovim lišćem, umotavali u tkaninu od kozje dlake, a potom na magarcima i mulama prenosili prema naseljima Podbiokovlja i Zabiokovlja. gdje se led koristio ponajprije u ugostiteljstvu. Bio je to težak i opasan način zarade jer su se ljudi morali spuštati u hladnu i mračnu unutrašnjost planine, odvajati komade leda, izvući ih na površinu, dobro izolirati od topline i zatim ih prenijeti kilometrima do obale ili unutrašnjosti. Prema jamama se kretalo sa "Idemo leda usić! Za većinu ledara prodaja leda bila je jedini izvor prihoda. Često bi im se pridružila i djeca, kako bi pridonijela vječito tankom kućnom budžetu. Vađenje leda nakon velikog makarskog potresa 1962. godine zabranjeno je te su biokovske ledenice danas zanimljive speleolozima, geolozima, klimatolozima i arheolozima.....

Na Biokovu! - Tu si, brate u carstvu slobode nikad nezavisniji u životu……..Nema tu strasti, nema plašila, nema grižnje. Tu je blizu glasovita ledenica, otkle se mraz vadi za makarsko-imotsku gospodu. Oh, zbilja je veličanstvena ta ledenica! Da vidiš ništa nego nju imao bi šta raditi na Biokovu. Ledenica je čisto pod svetim Jurom…...odzgor dosta širok otvor, a ulaz tijesan da jedva promakneš.... Kada si poda nje stupio zinula dubina……. Groza te spopadne….pusta je ta visina i prostranost, a studen da živjet ne moš.... . Od dragosti sam u njoj dvaput bio, a mislim da ih je malo bilo od onih kojih se s mora na Biokovo penju…A zbilja svak bi se ima u ledenicu svrnuti. To je najzanimljivije na Biokovu….

Fra Ivan Despot (Narodni list 1879.) Put na Biokovo

24/08/2026

Imotski, Jezero 10. srpnja 1931. godine.... S lijeva: Ivo Penović, NN, Marija Vuković, brat i sestra Ante i Lidija Jerković, NN te u vodi sjedi Korina Nikolić.
…..Prošlo je više od četrdeset godina; studentom budući, u cik zore polazio sam k Modrom jezeru i spuštao se k vodi. Sve je spavalo u dubokoj modrini kamena i vode. Sunce je još uvijek na njegovim rubovima čeka da klizne nizbrdo kad se izdigne nad Krajinu. Spava i voda lagašno namreškana, bezglasna i oko lađice koju je netko ostavio. Kad sunce preplavi vodu s kraja na kraj, spavanju će biti konac, zapjevat će cvrčci i pjevat će dok se sunce ne povuče iz grotla; voda će oživjeti pomaknuta rukama plivača, sječena talasima skakača koji će se baciti u nju s grebena. Tada, jezero je još intimniji dio gradića, pravi dar mjestu na visoravni, blagodat u ljetne dane. Na more malo tko i misli. Imamo svoje….

Dinko Štambak (Pariz, 21.VIII 1980) Modro jezero u rano jutro

Fotografija u obiteljskoj arhivi

21/08/2026

GDJE SU NESTALE KOLEKCIONARSKE RAZGLEDNICE

Pregledavam neku građu i pogled mi zarobi stara novina iz 1900 i neke..,Opis voljena mi grada od prvog spominjanja cara Konstantina VII. Emoteo naš prerastao iz starohrvatske ruševine u obnovljenu utvrdu Hercega Stjepana Kosače pa je takvu Turci osvojiše. Prelazim pogledom fotografije do jedne neponovljive razglednice sa početka prošlog stoljeća. Zaboravih kako me ljuti da nema opisa kako posta Bekija i zašto. Ovog časa nevažno..Kao da me grom zveknuo posred čela i otplovih. Danas bi ta razglednica bila kolekcionarska poslastica, a mi, baš mi, djeca tog grada smo ih šilom probužali na stotine. Bože moj kako svako vrijeme novi križ kajanja na pleća prti. I Biblija nas na raspelo vraća, ma baš smo zaslužili. Vlažne mi oči, jer danas neprocijenjivo, juče materijal za poklon majci, sestri, prijateljici, učiteljici. Pa me onako nježno, sjećanje povede. Dobar dan teta Zlate, Ljube, Albe, Alice i sva ona divna ženska čeljad iz vrijedne škrinje sjećanja okovanih u ljubav i divljenje. Reci zlato sta je bilo.? Molim vas ako imate starih razglednica trebalo bi nam za kutijice. Čekaj sekundu, , sada ću ja.... Sjećam se jednog prizora kada nam je teta Ljuba Bulića iz podebela špila odvojila za sebe dvije govoreći:
„Oprostite ove dvije čestitke moram sačuvati, jer su mi svetinja“. Sada je u raju. Učila nas šiti, maškarati se i koji konac svileni kupiti u Markelića za naše kutije. Ma sve one nježne majke, žene bez znimke će živjeti dok mi dišemo, jer lijepo sjećanje je sigurna zona životne radosti. Sakupljenih razglednica trkom niz Ligutića ulicu u školu.Sat domaćinstva u drage nam teta Grete Malić. Veličina u nesebičnosti. Dasku na klupu, šilo iz tehničkog pribora u ruku, a u drugoj čekić. Spojiš dvije razglednice po istoj liniji kredom i bužaj simetrično. Onda igla čevalduša, svilen konac bez gropa na kraju i spajaj šotopuntom. To je onaj gdje iglu provlačiš ispod konca prije nego li zategneš kroz slijedeći ubod. Kuc, kuc,au, aaa, ubolo me, ali svak radi svoju kutijicu po načelu prije, brže i ljepše. Raskošna paleta boja konaca što bljeskaju na klupi pod zrakom sunca kroz prozor. Ali bodeš, udivaš (provlačiti konac kroz ušicu igle) spajaš i krajičkom oka ćirkaš kutije iz vidokruga. Kada se spoje razglednice, neku s porukom na dno i onda opšivanje stranica po sistemu upletene vezice, Sada treba nalijepiti koncem uvezeni botun, nježno ga pričvrstiti na vrh, na pokrovu gdje je bila po autorima najljepša razglednica ponovo opletaena trakica i onda pumpon ili resica napravljen preko prstića onako obilato. Zavežeš mu vrh, otkineš donji rub i evo čuda domaćeg uratka. Tako lijep i nježan pa smo znali milovati se, škaljati se međusobno. Svilen i nježan poput paperja. Onda je to prešlo u profesionalne uratke. Oblagale se vanjske strane u celofane u bojama, unutra pregradice, divno iscrtane kovertice. Baš smo bili stvaralački na vrhuncu, a sada vidim u maksimi potrošnje divnih, nenadoknadivih razglednica. Izgubljeni rijetki motivi i vedute koje bi danas srušile mnoge mitove. Te škatulice su bile naše prve škrinjice tajnih, prvih pisama i onog presanog cvijetka kojeg ti je netko drag poklonio. Najviše razglednica gutali su bavuli za spomenar. Eee tu je trebalo biti meštar i polulučno opšiti vrh. Ništa je iz one perspektive bilo osvojit sv.Juru. Lagano izviđački s noge na nogu pjevajući, ali bavul bez greške vrhunac uspjeha, Onda su to nama bili prvi kozmetički koferčići, nivea grožđana mast i vjerovali ili ne brdo šarenih mašnica za kosu. I danas neke moje prijateljice rade kutije za unuke sa čestitkama kupljenim baš za tu svrhu. I ja, ali uvela sam kolu ili drvofiks, pilica od tehničkog i šperploča O.3 cm kraća od razglednice. Unukov trezor, a unutra prva duda, prvi zubić pa i
danas ponekad gromoglasan smijeh kada otvori svoj trezorčić, djetinjstva prozorčić u odrastanje. Možda bih onako po svoju dodala kako je svaka mladost sama po sebi lijepa i posebna, ali najljepše je onima koji su u sebi sačuvali radost, neposrednost i nedužnost djeteta koje nam pod kožom spava. Škrinjica spasonosne doze osmijeha bez sjete.

Mercedes Ceda Marinković

Kutijice na fotografiji unucima izradila Marina (Brlić) Đivanović

15/08/2026

Na Veliku Gospu ispred crkve na Durmiševcu 1967. godine..... Veliku Gospu na Vrljici već stoljećima slavi čitava Imotska krajina i susjedni dio Hercegovine. Zato je to najmnogoljudnije okupljanje vjernika ovoga kraja. Tisuće njih izmijene se tijekom dana na tom mjestu pobožnosti na sv. misama, od najranije u 5 do večernje u 19 sati. Sv. mise redovito se slave na tri mjesta: kod stare zavjetne crkve uz Vrljikin izvor Opačac (koja je podignuta na temeljima starije crkve, iz doba benediktinske opatije, prema kojoj je vjerojatno i lokalitet dobio ime), u Gospinoj crkvi na Durmiševcu, iz druge polovice 19. st. i na prelijepom prostoru u hladovini, slikovito nazvanom Zelena katedrala na livadi Lučici koju obgrljuju tijekovi bistre hladne vode iz druga dva izvora Vrljike: Dva oka i Utopišća. Sve to na udaljenosti od nekoliko stotina metara na ovaj dan postaje Gospino svetište. U ranu zoru posebno hodočasničko ozračje vlada na misi u crkvici Gospe od Ružarija na Opačcu. Ona se neslužbeno smatra i misom za vjernike iz grada Imotskog, ali na njoj sudjeluju i mnogi drugi, osobito mladi, od kojih mnogi stižu bosonogi. Prema predaji slavljenje mise u dubokoj noći puno prije zore potječe još iz turskih vremena. Tada bi fratri iz Manastira na otočiću u Prološkom blatu s vjernim narodom na tim samotnim ruševinama ˗ gdje je nakon benediktinskoga u predtursko vrijeme možda bio i najraniji imotski franjevački samostan pod okriljem noći slavili Gospinu svetkovinu kako bi izbjegli nasilje turskih zulumćara. Taj se običaj nastavio i nakon oslobođenja Imotske krajine od Turaka 1718. godine, a tada su venecijanske vlasti zemljište i ruševine samostana i crkve darovali omiškoj obitelji de Franceschi za zasluge u ratu protiv Turaka. U narodu se do danas sačuvao spomen da treba obaviti zavjet prije izlaska sunca "da ne bi Turčin došao".

"Ali žene od Turskih vremena
navikoše guliti koljena
oko stare crkve kod Izvora
Lizuć mole prije nego zora
ne odagna pomrčinu noći,
jerbo Turčin u zoru će doći.
Tako, rode i u naše doba
žene mile pred zoru ko sjene,
da bi mrakom zavjet izvršile
i nestale poput morske pjene."

Fotografiju snimio dr Ivo Hršak, arhiva Mile Franceschi Hršak

Jagul Wine Cellar

13/09/2026

10/09/2026

08/09/2026

06/09/2026

03/09/2026

30/08/2026

26/08/2026

24/08/2026

21/08/2026

15/08/2026

Address

Website

Alerts

Shortcuts

Share

Category

Listing takedown request