26/05/2026
Zbog incidenta koji se dogodio u razredu, Laura je završila na državnom natjecanju „Sigurno u prometu“.
Danas, kada su informacije dostupnije brže nego ikada i kada već nakon nekoliko trenutaka budu zaboravljene, vijest da je učenica naše škole, Laura Kuduz, prošli tjedan sudjelovala na državnom natjecanju „Sigurno u prometu“ zvuči gotovo kao davna prošlost. No nema veze — ionako je ovo više tekst o Lauri nego o samom natjecanju.
Ali kad smo već dotaknuli natjecanje, red je spomenuti i rezultate. Laura je osvojila 19. mjesto u konkurenciji djevojčica. Vrijeme u Rovinju bilo je odlično, a voda u bazenu ledena — barem tako tvrde oni dovoljno hrabri da su to provjerili.
Prije nekoliko sati pisao sam sličan tekst o učenici iz druge škole koja je također nastupila na natjecanju. Po mnogočemu su Laura i Petra toliko slične da sam mogao samo staviti poveznicu na prethodni tekst. Ipak, postoji jedna velika razlika između njih dvije — Laura uopće nije htjela ići na natjecanje. To je, zapravo, jedini njezin minus u cijeloj priči.
Nakon klasične „ucjene” od strane učitelja, ne baš presretna odlučila je ipak nastupiti. I dobro da jest. Na svojoj prvoj i jedinoj probi prije školskog natjecanja oduševila me vožnjom (i ne samo ona). Čak i nakon svih pohvala, Laura je i dalje negodovala što mora na natjecanje.
Školsko natjecanje bilo je napeto do samoga kraja. Nekoliko bodova odlučivalo je tko ide dalje na županijsko. Nakon toga Laura je pokazala sve svoje najbolje osobine. Tada sam upoznao onu pravu Lauru — vrijednu, odgovornu, savjesnu i upornu.
Na županijskom natjecanju osvojila je drugo mjesto i plasman na državno natjecanje. Nažalost, ostali učenici naše škole nisu se plasirali dalje pa smo Laura i ja ostali sami na poligonu.
Dogovor je bio jednostavan — treninzi utorkom i četvrtkom do državnog natjecanja.
Složili bismo poligon i odmah bi počela padati kiša. Spremili bismo poligon i sunce bi ponovno izašlo. Postavili bismo posljednji čunj, a vjetar bi ih sve porušio kao domine. Laura nije odustajala. Odvozila bi krug, sišla s bicikla, vratila čunjeve na mjesto i krenula ispočetka. I tako… ne znam ni sam koliko p**a.
Moja najčešća rečenica tijekom treninga bila je: „Rukaaaa!”, a njezina: „Čekaj, čekaj!”
Vjerojatno smo već pomalo počeli ići jedno drugome na živce, ali kako je vrijeme prolazilo, Laura je postajala sve sigurnija. Pojedine pozicije prolazila bi po nekoliko p**a zaredom bez ijedne pogreške.
Državno natjecanje ipak je nešto sasvim drugo. Test je napisala iznad prosjeka, ali trema na poligonu donijela je nekoliko sitnih grešaka koje inače nije radila. Primjerice… nije odručila ruku. 😉
Na kraju moram zahvaliti Lauri što je na tako lijep način predstavljala našu školu, što se trudila i što je dala sve od sebe kako bi ostvarila što bolji rezultat. Uvijek pozitivna, vedrog duha i nasmijana, ali ipak pomalo nezadovoljna ostvarenim — što samo pokazuje koliko joj je stalo.
No ovoj priči još nije kraj. Laura ima pravo nastupiti i iduće godine. Naravno… ako se odluči na to. 🙂
Mentor: učitelj Marko Zelenić
