25/02/2026
SIMBOLI TITOVOG DOBA: VELIČANSTVENA JUGOPLASTIKA
JUGOPLASTIKA, osnovana 23.11.1952. godine ubrzo postaje gigant, perjanica jugoslavenskog samoupravnog socijalizma, sa gotovo 13.000 zaposlenih, mahom žena u nekim pogonima i do 87%.
U 40 godina postojanja Jugoplastika je 1990. brojila 12.900 radnika od Vardara do Triglava s čistim prihodom od 350 milijuna dolara. "Šezdesetih godina 20. stoljeća bili smo ispred Japana u plastičnoj industriji. Danas više gotovo da uopće nemamo preradu plastike, a to je materijal budućnosti", kaže naš ugledni ekonomist Ljubo Jurčić.
Snaga tvornice je proizlazila iz sopstvene mreže gotovo 200 prodavnica uzduž Jugoslavije kao i preko 3.000 proizvoda, poznata je širom svijeta i veliki je domaći izvoznik.
Osim četiri tvornice, ili radne organizacije kako se to u socijalizmu zvalo, Jugoplastika je imala i tvornicu na ulazu u Solin, nekoć poznatu radnu organizaciju Autodijelovi, danas AD Plastik i to je jedini preživjeli pogon Jugoplastike koji je1993. Izdvojen iz matice i privatiziran. Pogoni konfekcije u Sinju imali su 500 radnika. Galanterijska galvanizacija u Muću brojila je 250 radnika, tvornice obuće u Zadru i Benkovcu 1000 radnika. Benkovčani su proizvodili isključivo za tržište Zapada. Malo tko od novih generacija zna da je Benkovac odjeću proizvodio u kooperaciji s vodećim europskim brendovima sportske odjeće, njemačkim divovima Salamanderom i Adidasom, te francuskim Rondinoom.
Smiješno djeluju svi oni koji su govorili kako je Jugoplastika bila socijalistički mastodont! Proizvodila je 4,5 milijuna sportskih torbi godišnje za Adidas. Tvornica autodijelova proizvodila je dijelove za kragujevačku tvornicu Zastavu, za francuske Citroen i Renault, njemački Volkswagen, rusku Ladu, rumunjsku Daciju, talijanski Fiat, a radili je dijelove i za Moskviča, što kazuje o snazi Jugoplastike koja djeluje poput znanstvene fantastike za današnji otužni mikrosvijet splitske privrede.
Pogoni splitskoga diva strateški su se raširili po srednjedalmatinskom otočju. Na Šolti, u Rogaču, bili su pogoni vakumirane galanterije (lopte, igračke) sa 250 radnika i radničko odmaralište. U Starom Gradu (Hvar) 200 radnika proizvodilo je plastične botune, a Višani su se dičili pogonima konfekcije gdje je radilo 300 radnika. U Makarskoj su bili pogoni za proizvodnju plastičnih profila od PVC-a sa 300 radnika, u Dubrovniku, 300 radnika radilo je u pogonima konfekcije. Od gotovo 13.000 radnika Jugoplastike, njih čak 10.000 izravno je radilo u proizvodnji, u stvaranju novih materijalnih vrijednosti. Svi pogoni imali su vlastite restorane društvene prehrane. Koliko se vodilo računa o radnicima, najbolje ilustrira podatak da su restorani imali i prehranu za dijabetičare.
Ono što danas firme u hrvatskoj uglavnom nemaju, Jugoplastika je imala – vanjsku rep**aciju i ugled. Osim izvoza na Zapad izvozila je i na Istok, uključujući SSSR, pa i nesvrstane zemlje, što je bio uvjet saveznog zakona o vanjskoj trgovini koji je dopuštao kvotu izvoza na istočno tržište samo tvrtkama koje izvoze i na Zapad.
Svjetsku slavu tvornice pronio je i Košarkaški klub Split koji mijenja ime u KK Jugoplastika, osvaja sportski vrh Evrope, te sa ponosom puni vitrine Jugoplastike sa tri naslova klupskog prvaka Evrope i to 1989., 1990. i 1991., dok u domaćem osvaja 6 p**a državno prevenstvo Jugoslavije, 5 p**a Kupa Jugoslavije 2 p**a Kup Radivoja Koraća i druge u kojoj igraju mnogi reprezantetivci Toni Kukoć, Dino Rađa, Perasović, Tabak i drugi. Kad su se gospodarskim uspjesima pridodali uspjesi košarkaškog kluba, nastala je jedna od najljepših priča o ljudima i privredi Splita suvremenog doba.
Samoupravni socijalizam je ekonomsku, socijalnu, obrazovnu i zdravstvenu sigurnost radnika podigao na zavidnu visinu, o kojoj današnji radnici, pa i ostali građani, samo mogu sanjati. Radnici su bili zadovolljni svojim plaćama koja je bila jedna od najviših u granskoj industriji, prosječno cca 1.000 njemačkih maraka, imali su svoje radničko odmaralištre što je omogučilo mnogim radnicima da za minimalne troškove provedu godišnji odmor sa cijelom obitelji. Stanbenom politikom dodijele besplatnih stanova rješavalo se stambeno zbrinjavanje potrebitih, kao i tvorničku ambulantu za potrebu zdravstvene kontrole, prevencije i hitne medicinske intervencije.
Nakon kontrarevolucije 90 tih i “dolaska demokracije” se cijeli svijet Jugoplastike izvrnuo naopako. Sve je nizbrdo krenulo kada je nova hrvatska vlast Jugoplastiku uzela kao svoje vlasništvo i odlučivala o vodstvu firme. Pogubnim se pokazalo kad je predsjednik Nadzornog odbora 1993. postao Šime Đodan. Prvo se mijenja “opskurno” ime tvrtke u Diokom, a taj naziv u Evropi apsolutno ništa nije značio. Apsolutno ništa! Strani partneri su se čudili zašto se jednom brendu mijenja ime. Nisu znali da su ga naši genijalci ukinuli jer je mirisalo na Jugoslaviju. Utihnuo je smijeh radnika u Jugoplastici, mnogi su poslani “na čekanje”, što je zapravo bila uputnica na biro za nezaposlene, tvornica je ostala na 2.360 radnika. Jugoplastika se raspada na dvije tvornice: Diokom novi doo koja proizvodi obuću i AD Plastik koja proizvodi auto djelove.
Sve do početka 2000., prvo u tzv. Sanacijskom postupku, pa potom u pravoj stečajnoj agoniji, umirala je ova splitska firma, a nesretni radnici u kolonama su odlazili na biro rada, dok je imovina nestajala neznanim rutama.
Dali je Jugoplastika mogla opstati u tržišnim uvjetima?
Da, jer je priča o Jugoplastici bila upravo priča o uspjehu!
No partikularni interesi gradske političke klike su joj presudili pravim privredocidom: dana 07.02.2004. započelo je rušenje Jugoplastike izvedenim u tri etape: prvo rušenje je započelo 07.02.2004. u sklopu tvornice, drugo u krugu tvornice i konačno je minirana 14.02.2004. čime je i fizički prestala postojati. Mnogi okupljeni građani i bivši radnici su nijemo i sa nevjericom promatrali tužni čin uništavanja njihove dugogodišnje sigurnosti i egzistencije obitelji, mnogi su i plakali. Na tom mjestu izrasli su stambeni blokovi i trgovački centar, a od tvornice nije ostao niti jedan jedini znak, spomen ploča o polustoljetnoj hraniteljici mnogih generacija.
