18/07/2026
Ovo će biti sjećanje na Maricu Brkić Mlinarić (1924. – 1999.) od koje sam godinama slušala o starim seoskim tradicijama njezine Bukovice. Počelo je to još početkom 70-tih godina prošlog stoljeća. Župnik u Šp. Bukovici, fra Bogdan Cvetković pripremao je knjigu o prošlosti sela Bukovice, od pretpovijesnih vremena do 20. stoljeća. On je došao u naš muzej i predložio mi je da za tu knjigu sakupim neke seoske običaje. Uputio me je na Maricu i njezinu majku, jer ih je on poznavao i znao da one o tome mnogo znaju. Ja sam tek nedavno počela raditi u muzeju i to mi je bilo jedno od prvih terenskih istraživanja. Kada sam prvi p**a došla u njihovu kuću, vidjela sam da njih dvije jako dobro znaju kako se nekad živjelo u selu, a mogle su to ispričati starim kajkavskim govorom. Knjiga je izašla 1971. godine pod nazivom Tragom prošlosti Špišić-Bukovice, a izdavač je bio Gradski muzej. Na 25 stranica teksta i desetak stranica fotografija, u prvoj polovici su podaci, koje je fra Bogdan Cvetković sakupio u arhivima, crkvenim dokumentima, povijesnim knjigama, arheološkim istraživanjima... Na kraju knjige je 30 naslova korištene literature...
Prije tiskanja knjige fra Bogdana odlazila sam u Bukovicu nekoliko p**a i zapisivala ono što sam slušala od Marice i njezine majke. One su se sjećale kako su se održavali brojni stari seoski običaji još i prije II. svjetskog rata, a i neki, koji su se tada već izgubili, ali su im stariji ljudi o njima pričali. Tako su u knjizi opisani običaji od Cvjetne nedjelje, Uskrsa, Ivanja, Ladarice, sve do brojnih događanja oko Božića, koji su trajali sve do Sv. tri kralja. Osim ovih redovitih godišnjih običaja uz stalne kršćanske blagdane u knjizi su opisani i običaji oko sklapanja braka, koji su bili strogo utvrđeni i nekada ih se moralo pridržavati.
Tijekom sljedećih godina, zapravo desetljeća, od 1970-tih do 1990-tih, dolazila sam mnogo p**a u Bukovicu, slušala Maricu, njezine susjede i ostale Bukovčane, obilazila kuće, a ona me upućivala na one, koji se sjećaju, ali i znaju dobro govoriti o starom životu u selu.
Pomagala je pri pronalaženju predmeta za muzej, dobro očuvanih starih nošnji, kuća za snimanje. Znala je u kojoj obitelji bi se moglo naći starih fotografija, koje sam posudila i dala presnimiti, kako bi se vratile vlasnicima, koji se nisu mogli odvojiti od njih. Ona sama je poklonila muzeju mnoge svoje stare fotografije, a dolazila je i u muzej, ako nam je trebala kakva pomoć pri postavljanju izložbi.
Društvo Seljačka sloga bilo je osnovano u Bukovici već 1934. godine, a 1937. g. i 1939. g. je nastupalo u Zagrebu na Smotrama hrvatske seljačke kulture, kako su se službeno tada nazivale. U Virovitičkom listu od 22. V. 1953. naišla sam na podatak ...za rukovodioca buduće kulturne grupe, kojoj još nije predviđen naziv, predložena je drugarica Ma**ca Kožarić, (udata) koja je vrlo aktivna na tom sektoru. Dvije godine kasnije, u opisu smotre folklora u Virovitici 11. lipnja pisalo da je sudjelovalo 16 društava s 400 izvođača, a da je najbolja bila Šp. Bukovica, - a naročito po svojoj urednoj, čistoj, kompletnoj lijepoj narodnoj nošnji svih članova izvođača ...ove godine najbolja, te je izvan očekivanja nadmašila sva društva. Ma**ca je sa društvom često odlazila na smotre i bezbrojna gostovanja, a Seljačka sloga je često dobivala nagrade i priznanja. To je bila i njezina zasluga, jer je dobro shvaćala da odjeća mora biti izvorna, pravilno obučena, žene i djevojke počešljane kao nekada, a bez ikakvih novih dodataka. Ostat će nezabilježene sve njezine upute, savjeti, pomaganje pri oblačenju, češljanju, učenju koraka i pjesama za nastupe. Bila je i odlična pjevačica, bila je nepresušan izvor pjesama, koje su se pjevale uz razne običaje, a i u drugim prigodama. I sama je imala smisla za sastavljanje ozbiljnih i šaljivih stihova kao pratnju raznim seoskim zbivanjima. Pjevala je i u crkvenom zboru i znala je mnoge stare crkvene pjesme, koje su se pjevale uz crkvene blagdane.
Tijekom godina dio onoga što sam zapisivala prema kazivanjima Marice o mnogim različitim područjima nekadašnjeg života u Špišić Bukovici bilo je tiskano u mnogim člancima, kako u Virovitičkom listu, tako i u većim izdanjima. Nakon gore spomenute knjige Tragom prošlosti Špišić Bukovice iz 1971. godine, prvi veći prikaz o etnografiji virovitičkog područja tiskan je u Virovitičkom zborniku 1234.-1984., koji je izašao u Virovitici 1986. godine. Dalje slijede: II susreti folklora, Vtc. 1997. g. Starinsko seosko ruho (katalog izložbe) 1998. g, Godišnji običaji virovitičkog kraja, (katalog izložbe) Vtc. 2002. g., Kako se nekada nosilo (Suhopolje 2003. g), Baština, (Vtc. 2004. g), Seoske tradicije virovitičkog kraja (u zborniku za 725. godina Franjevaca u Virovitici, Zagreb, Osijek, 2006. g). U opisima etnografskih osobina virovitičkih sela, ono što se odnosi na Šp. Bukovicu gotovo je sve što mi je govorila Ma**ca.
Gradski muzej u Virovitici je do stvaranja današnje Županije virovitičko-podravske pokrivao područje nekadašnje općine Virovitica, pa je tako Šp. Bukovica bila na zapadnom kraju, a od nje ide i granica područja kajkavskog govora (na sjever prema Bušetini, a na jugozapad od Vukosavljevice). Iako su tradicijska seoska kultura, kuće, gospodarstvo, nošnja, godišnji običaji u osnovi isti ili vrlo slični kao u ostalom području, zbog kajkavskog narječja neki su nazivi drugačiji.
Za ovaj članak sam izabrala neke od bilježaka koje sam zapisivala prema Maričinu kazivanju, a koja su do sada bila samo djelomično objavljena ili u danas rijetkim i već teško dostupnim starim izdanjima novina, časopisa ili knjiga. To su na primjer imena, kojima su stanovnici Bukovice nazivali svoje susjede. U selima uz Dravu (Turanovac, Bušetina, Rušani) su Podravci, oni prema jugu (Pivnice, Jasenaš, Pepelane) su Bilogorci, Vlaji, Brđani ili Čajci. Sela prema jugozapadu (Vukosavljevica, Lončarica) su Graničari, a pravoslavni stanovnici su katolike zvali Šokci. Stanovnici Turanovca za svoje susjede iz Bušetine kažu da viču kaj, pa već za njih kažu da su Picoki, što je ime za sela dalje prema Đurđevcu. Kad se išlo od Pitomače prema Kloštru, govorilo se da se ide med graničare. Stanovnici katoličkih i pravoslavnih sela posjećivali su se na blagdane. U katoličkim selima se govorilo - idemo na prošćenje - a na primjer na Sv. Petku, pravoslavni svetac, išlo se na sajam, na kram. Tamo su ovdašnji stanovnici vozili grožđe na prodaju, a onda bi ostali na sajmu. Stanovnici iz pravoslavnih sela dolazili su s volovskim kolima, a za njihove žene se govorilo da nose skute. U Grubišnom Polju su za Bukovčanke govorili da su lepe Šokice. Ma**ca se sjećala da su imali prijake (prijatelje), među pravoslavnima oko Grubišnog Polja i išli su k njima na krsnu slavu. Pravoslavne stanovnike iz sela naseljenih poslije I. svjetskog rata Bukovčani su zvali Vlaji, a katkada Ličani.
A i u samoj Bukovici živjela je stoljećima skupina Nijemaca, koje su zvali Švabe. Oni su činili gotovo polovicu sela, nosili su svoju nošnju, znali su hrvatski, a i Bukovčani pomalo njemački. Međusobno se nisu ženili, a u crkvi su bili odijeljeni, jedni lijevo, drugi desno. Koliko se Ma**ca sjećala oni su bili dobri gospodari, selo im je priznavalo da više rade, a manje troše, imali su više konja, domaći su im radili kao težaci, u nadnici. Nisu živjeli u posebnom dijelu sela, kuće su bile izmiješane s domaćim. Odselili su za vrijeme II. svjetskog rata, kao i iz ostalih sela: Suhopolja, Kapana, Naudovca.
Neke poljodjelske radove, kao košnja, žetva, berba, nisu mogle obitelji same obaviti, trebalo je više ljudi ili stoke. To se zvalo na zajem ili za težake, nije se plaćalo, već se vraćalo na isti način. Moglo se naplaćivati i u naturi, pa bi se govorilo: išel sem za krumper. Za jedan dan rada s konjima, vraćalo se npr. četiri dana rada jednog težaka. Prastari je bio običaj da se udruže dva vlasnika konja, da zajedno rade. To se zvalo sprežniki ili denes meni - sutra tebi.
Uz neke zajedničke poslove kao prela, ide se na luščaru, ide se čejat perje, pjevalo se, sviralo, to je bilo i druženje i zabava, naročito prigoda za upoznavanje mladeži. A važno mjesto za susrete djevojaka i mladića bio je i odlazak u crkvu. Od Marice sam čula i prigodne stihove:
Bukovica, selo na dva kraja
Crkva nam je kao usred raja
Pred crkvom jedna lipa stara
Tu se dečko s curom razgovara
Izvor: 2008. - Draganić Danica: Ma**ca iz Špišić Bukovice, Zavičaj - časopis Ogranka Matice Hrvatske Virovitica, br. 23-24, Virovitica 2008., Odlomci o narodnim običajima u Špišić Bukovici, nadasve o najznačajnijim običajima u tom mjestu, a to je Ivanje, te svatovski običaji.
Foto: Ma**ca Brkić ispred kuće u Šp. Bukovici (uslikao Milan Nef 1980.g.)
Zahvala Gradski Muzej Virovitica na trudu i ustupljenoj fotografiji.
